Korčula, Hrvatska
02.12.2020
– Zapis sa Vrnika, jednog od otoka korčulanskog arhipelaga –
Prva asocijacija na novembar? Sivo. Druga? Sivo.
Valja dodati boje, ali kako… Možda pokloniti sebi putovanje u mesto koje najviše voliš. Ako je to rodni grad, spakuj se i ostani u njemu, ili mu se vrati. Putovanja u doba viroza i sličnih pošasti pišu knjige. Ili nas čine vlasnicima jedinstvenih uspomena.
Evo, na primer, jednog artefakta u koferu, spakovanom na brzinu krajem oktobra, koji može da učini razliku: kupaći kostim!
U razglednici
Temperatura vazduha 21C, mora 20C. Pipam lišće – pravo. Ne pomera se. Bonaca. Štipnem se povremeno za obraz – tu sam. Mirišu citrusi, prolaze barke, riba se muva po svojim dubinama – odahnuta od silnih nogu i ostalih rekvizita kupača…
Kupanje? Naravno. Iako prvo ne veruješ da ćeš ući u more, već si do kolena, pa zaroniš ruke… još koji tren i tvoje je. Svežina prvog nečeg, neopisivog. Ima veze sa religijskim osećanjem, onim pre nego što su ga tako nazvali, onim koje ti potvrđuje odakle si.
More očas pokupi sav umor i nesnađenost u kreiranim strahovima i vrati ti normalnost koja je jedina. Nema nove i stare.
Opisanu razglednicu živim na jednom malenom pokraj većeg otoka, The Korčule. Ako niste čuli za Vrnik, novembar pod maskama je najneverovatniji trenutak za to. Ali, vetrovi su nepredvidljivi…
Od kamena
Jedini trenutno naseljen među oko dvadeset bisera korčulanskog arhipelaga, ovaj lepotan ispod četinarskog plašta krije dragocenost od koje su generacije otočana u prošlosti hranile svoje porodice: kamen. Vađen je i obrađivan od antičkih vremena do sredine prošlog veka, kada su majstori polako počeli da napuštaju otok, da od 29 kamenoloma aktivan ne ostane ni jedan.
Vrnički kamen je čuveni beli vapnenac, koji u površinskom sloju bleska fosilne školjke. Nije ni čudo da su ga tražili još stari Rimljani, kopali rimski robovi, koji su tako smrtnu kaznu menjali za život, da bi preko dubrovačkih majstora, tamo negde oko 14. veka, od vrničkog kamena bio napravljen veliki broj korčulanskih ulica, nova katedrala, korčulanske zidine i crkve…
Po svetu je ovaj kamen stizao daleko: za posebnu Aja Sofiju, gotičke palate u Veneciji, komade Bele kuće, ili bliže: budimpeštanski Parlament, zagrebačko Otvoreno učilište, kao i Kineski paviljon na Zagrebačkom velesajmu. Svako ko je pohodio Dubrovnik mora znati da je vrnički kamen u Kneževom dvoru, crkvi sv. Vlaha, gradskom satu ili, nadasve, presvetlom pločniku Straduna.
Teško je danas zamisliti težinu rada u iskopinama – kâvama. Isprva se kamen vadio iz podzemnih kamenoloma, jednog oblika polupećina koje su kopane i do 15 metara dubine, da dovedu direktno u srce najčistijeg vapnenca, i zaobiđu lošiji sloj. Od srednjeg veka prešlo se na površinsko vađenje, nimalo lakše ali efikasnije. Na napuštenim kâvama još uvek su vidljivi stepeničasti reljefi koje je takvo, postupno otkidanje kamena od stene, izvajalo. Prikavavanjem od vrha do dna stene, prolazile bi tako i decenije.
Celi je ovaj kameni otok zapravo jedan veliki spomenik ljudskim naporima da svojim rukama od prirode uzmu ono najbolje što je napravila. I nastave da oblikuju novu lepotu.
Škoj (otok), kako su ga zvali i danas zovu stari Korčulani i Vrničani, a njegove stanovnike Škojarima, trajno je naseljen u 17. veku te ga u svoje rodoslove upisuju porodice Portolan, Peručić, Kučija, Foretić i Fabris. Na ostrvu su Gospi od Pohođenja podignute dve crkve, jedna u 17. veku, po nacrtu Tome Azalija, jednog od najpoznatijih nastavljača viševekovne tradicije korčulanskog kamenarstva, i druga, veća, krajem 19. veka. Najstarija građevina na Vrniku je dvorac Gabrieli Ismaeli iz 15. veka, koji je ovoj korčulanskoj plemićkoj porodici služio kao ljetnikovac.
Kroz vetar
Kamen je sa Škoja valjalo prevoziti na kopno, pa su neke škojarske porodice vekovima živele i od brodarstva. Da bi kameni otok procvetao i život učinio bogatijim a ishranu raznovrsnijom, jedrenjaci su na povratku dovozili zemlju od koje su pravljeni maleni vrtovi uz kuće. Teško je opisati buke vazduha vrničkog, koji proizvodi mešavina čempresa, vresa, tamarisa, kadulje, divljeg šeboja, frezija, pa lovora, smokava, limuna i pomorandže, oleandra, mirte i, iznad svega, gospodarski opori miris smilja.
Ako Vrnik, kako mu u imenu stoji, nešto nečim brani (vrana – brana), može to biti želja da ublaži udare vetra ka susednoj Lumbardi. Bura, jugo ili šiloko, lebić – svaki se od ovih vetrova igra morem na svoj način i od laganog mreškanja površine vode, začas pogura do olujnih talasa, koji menjaju obrise obale. Pomoć nekada stigne od najviših vrhova Pelješca, koji umeju da zaustave buru, ali je Škoj, kao iskusnu ljubavnik, najčešće sam u svojoj vekovnoj romansi sa vetrovima.
Na srcu
Zeleni velovi čempresa prekrivali su lagano, tokom proteklih pedesetak godina od kako su kave opustele, stepenice kamenoloma. Ako je kamen pamtivek, čuvar, propovednik ili provodnik tajne kosmosa, na ovom otoku od jedva dva kilometra obalne linije moguće je osluškivati kako su poruke beležene.
Jasna Žarković
Komentari