Podsećanje: Višegrad
26.07.2016
Ovih dana mi ništa ne ide od ruke, pa tako ni pisanje. Od Zagreba nigde nisam putovala i kako mi se čini, neću skoro na put. Naopaka sam, dok su svi u kolotečini, ja pravim izlete, sada kada je vreme odmora, ja sedim kod kuće. Knjige i filmovi su mi najbolji prijatelji. Setih se da sam još onomad ostala dužna priča iz Višegrada i Mostara, ali me je Sarajevo toliko obuzelo, da sam zapostavila sve ostalo. Pokazalo se da gradovi koji ostave jak utisak na mene, dovedu do velike čitanosti na blogu. To ne očekujem i u ovom postu, jer je prošlo već tri meseca od moje posete Bosni. Elan me je napustio, pa ću se potruditi da vam bar pružim osnovne informacije o ova dva grada koje ćete posetiti u budućnosti. A ukoliko niste od onih koji će leto provesti na moru i nemate ideju gde biste, predlažem vam da skoknete do Sarajeva, Višegrada i Mostara, jer će vam ovo sigurno biti drago putovanje, a i uštedećete vremena i para i vratiti se preporođeni. Vikend je dovoljan, a ako imate koji dan viška, još bolje. O Sarajevu možete čitati ovde ili na mom blogu. I dalje svima pričam kako nam je bilo lepo i koliko taj grad ima drugačiju energiju, tako da Sarajevo obavezno uvrstite u svoju listu, ako već niste. A onda obavezno i Višegrad i Mostar, jer su usput.
Višegrad je mali grad na Drini i nekoliko sati u njemu je dovoljno da ga obiđete, popijete kaficu, klopate i nastavite put dalje. Mi smo stigli toliko rano, da na ulicama, osim jednog pecaroša i nekoliko pasa koji su sve vreme trčkarali za nama, nikoga nismo ugledali. Iako se nalazi u uvali i okružen je brdima, naziv je dobio po starom gradu koji se nalazio na brdu iznad današnjeg Višegrada – viši grad. Od naselja je ostala ruševina nekadašnje kule Kraljevića Marka i koliko smo razumeli, nije dostupna posetiocima jer je put do nje nepristupačan.
Najznačajnija tačka grada jeste most Mehmed – paše Sokolovića. Naime, u selu Sokolovići, nedaleko od Višegrada, živeo je srpski dečak Bajica koji nije uspeo da izbegne tadašnji običaj na ovim prostorima – danak u krvi, pa ga Turci otimaju, odvode u Istanbul, nameću Islam i menjaju ime u Mehmed. Kasnije, postaje veliki vezir trojici sultana – Sulejmana Veličanstvenog, Selima II i Murata III i donosi mnoge odluke za vreme Otomanskog carstva. Ali ne zaboravlja zavičaj i u znak zahvalnosti, po njegovom projektu, na nekadašnjem putu koji je povezivao Bosnu sa Carigradom, 1571. počinje gradnja mosta. Nekoliko vekova kasnije, nobelovac Ivo Andrić piše o mostu koji kroz roman ,,Na Drini ćuprija“, postaje poznat širom sveta. Godine 2012, ja odlazim u Istanbul i svraćam u džamiju Mehmeda – paše Sokolovića, a 2016. dolazim da vidim njegovog plana delo.
Kameni most je dugačak 179.5m, širok 6.30m i čini ga jedanaest lučnih otvora. Na sredini mosta je proširenje na kojem se sa leve strane nalazi ploča sa arapskim natpisom i podacima o nastanku mosta, a sa desne strane nalazi se terasa, takozvana, sofa. Most je godinama unazad preživljavao poplave, napade i ratove i toliko puta je obnavljan. Danas se nalazi na UNESCO listi svetske baštine i uvršten je u sto najugroženijih spomenika. Zbog dve hidroeleketrane u blizini i visokog nivoa vode, donji deo mosta je u veoma lošem stanju.
Drina je dužinom grada nestvarno lepa, a ujutru kada sunce tek izlazi, okolna brda i lukovi na mostu se reflektuju u toj neverovatno zeleno plavoj boji. Ali da sve ima svoju drugu stranu medalje, uverila sam se nekoliko kilometara dalje od Višegrada, na putu za Sarajevo, gde postavljena mreža pravi jasnu granicu između čiste Drine i deponije koja se stvara zadržavajući svo đubre i bezbroj flaša koje se kreću u pravcu Višegrada. To je naša refleksija i odraz naše realnosti.
Budući da je Ivo Andrić živeo u Višegradu i ovde završio osnovnu školu, njegov uticaj na grad je veliki. Osim nekoliko njegovih statua, murala i citata na fasadama, ceo grad podseća na njega. Bar je mene, koja prvi put dolazim ovde, sve asociralo na velikog pisca. Ovde se nalazi i kuća u kojoj je živeo, ali jedino obeležje je tabla na kojoj piše: „U ovoj kući je detinjstvo proveo nobelovac Ivo Andrić“. Kuća je trenutno u privatnom vlasništvu i opština u saradnji sa Komisijom za očuvanje nacionalnih spomenika BiH i Zavodom za zaštitu kulturno-istorijskog nasleđa RS, već godinama pokušava da vrati u posed grada i da se, po želji Ive Andrića koristi u kulturne svrhe, ali nažalost, neuspešno.
Na oko 300m od ćuprije, na mestu gde se Rzav uliva u Drinu, nalazi se Andrićgrad, nastao kao projekat reditelja Emira Kusturice. Andrićgrad ili Kamengrad, sagrađen od kamena i mermera, postoji od 2012. godine. U oko pedesetak objekata smeštene su prodavnice, restorani, knjižara, bioskop “Dolly Bell“, škola filma, galerija… Na dva trga, raspoređeni su spomenici Ivi Andriću, Nikoli Tesli i Petru Petroviću Njegošu, a ovde se nalazi i Crkva Svetog kneza Lazara, napravljena po uzoru na manastir Dečani. Jeste to sve sređeno, ali ostala sam ravnodušna poput svog tog mermera, što ne znači da se vama ne sviđa ili neće svideti.
U Višegradu možete posetiti i Crkvu uspenja presvete Bogorodice iz 1884, manastir Dobrun koji se nalazi na 12km od grada i Muzej posvećen Prvom srpskom Ustanku, a na 5km od Višegrada, nalazi se i Višegradska banja, ako ste i za tu varijantu. Na zvaničnom sajtu Višegrada, možete potražiti i informacije u vezi sa krstarenjem Drinom.
Želim vam prijatan boravak u Višegradu, a mi se sledeći put vidimo u lepom Mostaru.
Pozdrav,
Majus
*Lajkujte moju FB stranicu i pogledajte više fotografija.
*Posetite moj blog i pogledajte i ostale priče.
Komentari