Madrid, Španija

09.04.2014

Evo krećem da pišem ovaj putopis dok moj saputnik Martin spava snom pravednika polu opijen lepotom San Migela… Ne to nije neki prelepi gradić u Španiji, park u Madridu,  već domaći brend piva… Companionsi, naši dragi prijatelji i omiljena turistička agencija nas uceniše putopisom i fotkama zarad privilegije putovanja po njihovim cenama i eto što se mora nije teško, a kad već mora, bolje na vreme da nešto ne iščezne iz memorije…

Krenimo redom…  Avion nas je iz Vučićlenda prvo odvezao do aerodroma Šarlroa, nadomak Brisela. Imali smo pauzu od 4 sata koju smo potrošili na… Ništa. Samo smo sedeli i doduše pojeli jedan Belgijski vafel a to je već nešto. Belgijski vafel je bez preterivanja jedna od najlepših poslastica koje možete da pošaljete u svoj želudac… Martin je popio pivo. Vreme brzo prolazi i dok si rekao vafel, već smo u aeroplanu da bi smo posle dva sata leta sleteli u Madrid. Jeeee…. Prilično je kasno ali metro srećom radi do 01.30. Menjamo 3 linije i konačno smo u hostelu Barbieri del Sol. Mesto savršeno, praktično u samom centru Madrida pored jednog od najvećih Madridskih trgova Puerta Del Sol. Hostel sjajan, organizovan, uredan, opremljen sa odličnom kuhinjom i svim potrebštinama. Sa nama u sobi dve Španjolke (5 krevetna soba), koje su sutra zamenjene opet Španjolkom i devojkom orijentalnog izgleda za koju sam bio ubeđen da je Japanka pa sam je brže bolje to pitao želeći da se pohvalim da sam JA, je li, BIO u Japanu, ali cvrc, ona kaže da je 100% Nemica Vijetnamskog porekla… Nikad ne bih rekao… Voleo bih da mogu da kažem da sam odmah zaspao ali ne znam zašto klima je radila celu noć, tik iznad moje tintare. U stvari posle sam saznao zašto, jer su klizna vrata imala problem pa nisu mogla da se skroz zatvore, pa je gazda kompenzovao hladnoću klimom. Navijamo sat za 9.15 da doručkujemo i palimo u grad ali plan smo sproveli samo do pola pošto smo doručkovali i vratili se u krevet i spavali do 13h…

Ustajemo kontuzovani i upućujemo se ka glavnoj atrakciji grada, kraljevskoj palati… Uvek je dobro prvo videti ono što se „mora“ kako bi posle ostalo više vremena za alternativne zanimacije… Prelazimo preko pomenutog trga Puerta de Sol i ulica nas praktično vodi ka Palati…  Dok smo na trgu Puerta Del Sol… U pitanju je centralni madridski trg, mesto okupljanja, početna tačka za sve. Činjenica je da trg nema nijednu zanimljivu specifičnost osim te koju sam upravo naveo. Pravimo dva skretanja, prvo da obiđemo pijacu San Migel, punu svežeg voća povrća i ribljih specijaliteta svih vrsta. Moj drugar Martin se odlučio za porciju nekih pečenih vodenih ribica koje liče na naše girice, upakovane u fišek, kao kod naših semenkara. Mora da je neka kraljevska pasmina u pitanju pošto je to koštalo 13 eura… Čudan je to osećaj kad znaš da te neko zajebao al glupo ti da se žališ… Neću da lažem, meni bilo drago što nisam bio gladan.

Nastavljamo dalje i dolazimo do još jedne velike znamenitosti grada, a to je Placa de Major ili ti u prevodu glavni trg. Okružen je lepom arhitekturom i enormno prostran. Od kada je Madrida, taj trg je centar svih dešavanja,  okupljanja, proslava i sličnih aktivnosti. Tu je gomila zabavljača kakvi se daju videti u svakom od većih Evropskih gradova, mada ovi su moram priznati originalni, čovek koji visi oslonjen jednom rukom na motor (prkoseći gravitaciji), neki kepeci obučeni preko glave tako da izgledaju kao da istu nemaju, itd. Ja sam investirao u kepeca bez glave, sigurno nije lako živeti bez iste.

Idemo dalje i stižemo do  katedrale Almudena, eto tu, baš na ćošku ispred palate… Iako religiozan koliko i članovi kkk klana vole našu tamniju braću, moram priznati da katedrala izgleda fenomenalno. Praktično kao da je juče završena, doduše, to nije tako daleko od istine pošto je završena 1993. Samim tim krase je svi stilovi, od gotike preko romantizma do neoklasicizma. Oltar izgleda nestvarno, prepun je detalja, zlata i freski.

Plaćamo 10 eura i ulazimo u Palatu. U pitanju je inače najveća palata u Evropi,  po površini,  puštena u ‘rad’ sredinom 18 veka. Današnji monarsi ne žive tamo, naravno da su se skućili negde na periferiji van gradske vreve,  ali se palata i dalje koristi za razne državne poslove, proslave, sastanke i sl. Više od 50% odaja je otvoreno za javnost i mi smo ih obišli sve. Svaki komentar je suvišan al opet… Svaka od njih oslikava kraljevsku moć, bogatstvo, raskoš i stil i osetićete se važnim samo zato što se nalazite na jednom takvom mestu. Svaka prostorija je rađena u posebnom stilu a često i od različitih, naravno, najkvalitetnijih materijala. Od drveta preko mermera do porcelana.. Sa zidova se smeškaju dela najvećih Španskih i drugih umetnika, Velaskeza, Ticijana,  De Hoje i sl… Na nas je najveći utisak ostavila ‘tron soba’ obložena prelepim tamno crvenim plišom gde je sve u manje više istoj nijansi tamno crvene/bordo boje. Pogađate, u centralnom delu se nalazi 2 stepenika izdignut presto i tu je kralj držao svoje najbitnije audijencije. Iako je fotkanje zabranjeno, što iskreno nisam znao, kontrolor me je uhvatio dok sam okidao peti ili šesti snimak pa sam morao da izbrišem sve 🙁 Once more, svaka od tih soba bez preterivanja vas bukvalno vraća kroz vreme i čini da se osetite kao neki podanik na dvoru… Svaka od soba nas je ostavila bez teksta, sa vilicom do poda, dok se divimo galantnosti,  izobilju i hedonizmu jedne kraljevske porodice. Ili da budem manje fin i kulturan, pa da nas citiram: ‘jebote, vidi ovo…!!Jebote, vidi ono…! Pa jel ovo moguće? Pazi ono… VIDI OVO’. I tako dalje…

Odlazimo iz palate prepuni utisaka. Rekao sam Martinu da možemo biti i više nego zadovoljni investicijom, pogotovu on koji je dao 13 eura za 7 girica, a sada je za 3 manje osetio kako izgleda kraljevski život na dvoru… Mada, cenim da ni kralj ne bi dao 13e za one ribice…

Ono što ne znate je da je ceo dan odvratno vreme. Oblačno je, temperatura nije problem koliko vetar koji konstantno duva i to sasvim solidne, nadprosečne, izrazito iritantne jačine. Kao da nije dosta, po izlasku iz palate kreće i kišica.  Odlučujemo da kupimo nešto da jedemo tj zdelamo u hostelu da bi od 18h otišli u muzej prado jer je besplatan ulaz od 18-20. Pored gumenih bombona i još par stvari odlučujemo se za pizze. Ne lezi vraže, u hostelu ne radi rerna pa smo ih spremali u mikrotalasnoj 10 minuta na grill modu i još 5 za svaki slučaj. Bilo je jestivo… Valjda. Ali sumnjam da ću ikad više jesti pizzu iz mikrotalasne. Srećom, neimenovani junak ostavlja neku pastu na šporetu, iskreno, jednu od boljih koje sam ikada jeo. Bez preterivanja. Imenovani junak tj ja kao veliki ljubitelj Italijanske kuhinje nisam imao druge no da uzmem viljušku i probam. I probam, i probam… I tako jedno pola šerpe… Sve pohvale kuvaru.

Srećom, muzej Prado je na nekih kilometar od nas… Stižemo tamo i očigledno je da i ostali znaju za jadac… Red je kao kada se kod nas otvarala prva ideja, mercatori i kada su davali 10% na sve, babe i dede došle tri dana ranije, ljudi se gnječe na ogradama i sl. Ovde međutim civilizovan svet, uđosmo za nekih 5 minuta…

Prado… Ah, Prado. Mesto istorije, kulture, umetnosti i magije. Magije, jer se samo nečim nestvarnim mogu opisati dela koja krase zidove Prada… Muzej ima više od 7500 slika i spada u najbolje muzeje sveta. Zašto, jasno je posle prvih soba koje ćete videti. Uglavnom je pokrivena Evropska umetnost od 13. do 19. veka, podeljena na Špansku, Francusku, Italijansku, Flamansku itd…  7600 slika, oko 1000 skulptura, gomile crteža i sl. Među najzastupljeniji umetnicima su Velaskez, De Goja, Ticijan, Bosch, El Greko, Rafael i sl… Lični favoriti još i Mensk, Klaudio De Lorena (jedini pejsaži ako se ne varam) i neopisivi Madrazo čiji ću jedan portret žene pamtiti dugo vremena… Bilo kakvo poznavanje umetnosti ili tendencije ka istoj su nepotrebne da bi ste uživali u ovim slikama, dovoljan je gram opšte kulture i barem jedno 10% funkcionalno oko… El Prado je jedno od posebnih mesta na planeti zemlji kada je umetnost u pitanju, zato smo mi bili dva puta… Ako postoji nešto za šta može da se kaže da ako niste videli ‘to’  – kao da niste ni bili u Madridu, to je El Prado. Karte besplatne od utorka do petka 18-20…

Umorni od celodnevnog šetanja krećemo polako nazad… Madrid je grad prepun života i za mnoge gradove se kaže da ‘noću ne spavaju’ ali za njega je to nepobitna činjenica… Jer, zato što on ne spava celu noć, nismo ni mi, od silne buke napolju koja je non stop prodirala u našu sobu kroz pomenuta vrata koja nisu mogla da se skroz zatvore… Ljudi je na ulicama zaista mnogo i to kilometrima u kom god pravcu da se uputite… Ne bih puno o hrani, možda kasnije, ali zaista ima svega i gde god da se uputite, izlozi su puni peciva, Takosa, paelje, MC Donalds, Burger King, KFC… Kunem se, jeo sam 10 puta prvog dana i nije mi bilo dosta, počeo sam ozbiljno da razmišljam o rebalansu budžeta… Kako nešto pojedete mirisi i one privlačne slike na reklamama i u izlozima čine da hrana nekako nestaje iz želudca i samo bi još i još i… Još… Sve deluje ukusno i sve bi ste da probate…

Posle kraće šetnje stižemo u Hostel… Umorni ali zadovoljni odlično iskorišćenim prvim danom. Valjamo se malo po living room-u hostela i idemo na počinak…

Day ll

Prvog dana smo se malo opustili, posle celodnevnog akanja po avionima i aerodromima smo dali sebi oduška i spavali duže. Zato smo naučili lekciju. Drugi dan smo navili sat za doručak i uranak u 9.15! Ustali, doručkovali i – opet se vratili u krevet i spavali do 12…

Drugi dan je bio rezervisan za City tour bus. To je u suštini jako zgodna stvar da se upoznate sa gradom, čujete od tete iz slušalica zanimljive informacije kao i da se jako brzo prebacujete od tačke do tačke pošto su autobusi jako frekventni. 21e jedan dan, 25e dva dana… Lepo formirana cena da se osećaš kao glupan ako ne uzmeš dva dana, a ako uzmeš dva misliš da si doneo pametnu odluku, njima super kako god da okreneš… Moja prva stanica drugog dana bio je čuveni stadion Real Madrida Santjago de Bernabéu. Pošto sam već posetio Nou Camp, bilo je zanimljivo uporediti. Tura obuhvata pogled sa vrha tribina, odlazak u svlačionice, pres salu, do terena, do sedišta igrača na klupama (nešto najudobnije na šta sam ikada naslonio zadnjicu), praktično sve… Tura je svakako moranje za svakog ljubitelja fudbala ‘ali i one koji to nisu’. Šop zaboravite osim ako nemate para za bacanje. Uskačem ponovo na bus gde me čeka Martin i vozimo se do stanice 10 u blizini koje se nalazi Teleferico – Žičara koja prelazi nekih par kilometara iznad Madrida nedaleko od Kraljevske palate i Almudena katedrale. U suštini, naseljeni deo iznad koga smo prolazili je krajnje dosadan, blok zgrada, posle koga ide brdovita šuma sa lepo sređenim stazama (delovalo kao stvoreno za off road bike vožnju). Možda je i najupečatljiviji prizor Kraljevska Palata i Almoudena Katedrala.. Vožnja u oba pravca traje oko 25 minuta,  cena u jednom pravcu 5 u oba 6 i po,  tako nešto… Vožnju telefericom ne mogu opisati kao neki poseban ugođaj, ali ja sam se verao po puno višljim i zanimljivijim mestima, nekome za koga to nije slučaj možda bude upečatljivije. Ako ste u blizini, prijaće vam barem 25 minuta vožnje ako ništa drugo.

Ponovo uskačemo na City Bus. I dalje duva jak vetar koji nam sve živce pojeo i koji konstantno sprečava da se maksimalno opustimo i uživamo u momentima. Tako nas je i par  puta oterao sa gornjeg sprata busa sa terase na donji odakle se praktično niš ne vidi. Usput, kupih magnete za raju kod najtvrdoglavijeg Kineza ikad, prosto ne zna čovek da li da ga mrzi ili ceni zbog onolike doslednosti u cenkanju… Tačnije, na svaku moju ponudu on razmišlja, razmišlja, da bi njegova konačna cena bila količina puta cena, popust 0 centi.

Kupujemo namirnice i pravimo večeru u hostelu. Kasnije idemo napolje šetamo po užoj i široj okolini, ja jedem 137. put, vraćamo se na trg Puerta del sol gde ostajemo još malo i idemo kući da (ne) spavamo…

Treći dan je osvanuo… Ljudi se menjaju u našoj sobi, samo, smo nas dvojica konstantni. Nemac koji je došao dan ranije da prespava postupio je svakako samo ne kao Nemac pošto je ostavio pakovanje za 5 ujutru i sve nas razbudio..

Jasno je i meni i vama da sam morao da poradim na tom kasnom ustajanju i da nešto promenim… To sam i uradio i ovog puta sam totalno preskočio doručak i odmah odrapio do 13h…

Pošto smo imali kartu za City tour bus za dva dana, neće Srbin da propusti da to propadne tek tako… Zato smo se odmah uparkirali u bus i rešili da ovog dana obiđemo rutu 1 pošto smo se juče vozili Rutom 2… Prva stanica nam je bio drugi stadion, stadion Atletiko Madrida, kluba koji sam uvek mnogo više simpatisao od Reala. Lako smo ga našli, ali na žalost mogli smo da bacimo pogled samo spolja pošto je tura počinjala u 17.30 i nije nam se čekalo još skoro 3 sata.  Svaka čast za njihov marketing, dođem iz smrdljive Srbije da vidim stadion, a oni ne mogu da obezbede barem jedan ulaz, prilaz, nešto, da se malo promoli nos na stadion.  Stadion je malo dalje od centra pa smo videli malo i skoro pa perifernog Madrida. Čak i tamo, grad je jako živahan i put Lokala, barova i sl. Vreme se po ko zna koji put pogoršava, počinje jak vetar da duva i bukvalno bežimo sa sprata u prizemlje autobusa. Sedamo skroz pozadi gde je genijalni konstruktor autobusa rešio da u autobusu za RAZGLEDANJE stavi ZATAMNJENA stakla sa onim rupicama. Ola maestro! Nije bilo druge nego da se vratimo u Hostel i zdelamo večeru. I vreme se malo smirilo pa smo uspeli da posedimo, odmorimo i šegačimo se na terasi hostela. Sa obzirom da smo rešili da Prado posetimo još jednom, ovo loše vreme koje se nastavilo bilo je idealna prilika za ponovni dolazak. Opet smo naravno upecali gratis tarifu i ovog puta krenuli od soba koje smo prvi put poslednje obišli. Prado je stvarno jedno od naj… mesta koje sam imao čast da posetim… Opet se vrćemo u Hostel i malo kasnije krećemo u standardnu noćnu šetnju obilazeći okolne pa i malo dalje ulice. Toliko dalje da nam je na kraju trebala pomoć navigacije da se vrnemo nazad… Grad je po običaju standardno živ u bilo kom delu, ponuda je raznolika, od raznih droga do šarekolikog izbora prijateljica noći… Pitomih belkinja do agresivnih crnkinja koje su nudile usluge za džabe. Pa ako si glup i pristaneš posle dođe čika makro i utera dug.. Pošto sutra polazimo, idemo kući na počinak.

Dan IV

Konačno ustajem ranije i to jer je Check out u 10. Malo smo razvukli taj rok radi tuširanja i sl, pospremili stvari i uskladištili ih za šta nam je naplaćeno 5 evra sa pravom korišćenja kuhinje i sl. Poslednji dan rezervisali smo za ogromni, prelepi park Retiro ali smo se pre njega uputili ka najstarijem restoranu na svetu Sobrino de Botin širom sveta poznat po jednoj od najboljih svinjetina koje možete da probate. Unutra malo čudna atmosfera, ljudi konstantno prolaze, dolaze i odlaze. Konobara nigde pa smo odustali od obroka tamo i tako uštedeli nekih 25 eura koliko porcija te čuvene svinjetine košta… Na putu do Retira ponovo obilazimo Glavni Trg, ozloglašenu pijacu San Miguel gde smo utvrdili da je onih 13 eura za one igrice ipak prava cena. Ima tamo raznih specijaliteta, maslinka, 2 grama nekog mesa ili ribe, 3 grama sira i sl –  za jedan euro, pa ako imate jedno 50 eura odvojenih za ručak, možete probati da se najedete. Sunce konačno počinje da virka iza oblaka i iako povremeno naleću talasi vetra, sve je odmah lepše i opuštenije… U Retiro ulazimo na jedan od sporednih ulaza i odmah nailazimo na prelepu kristalnu palatu, celu od stakla, preko zidova do krova. Ispred je jezerce sa labudama i paunima i sve ostavlja poprilično idiličan utisak. Trava je podšišana, staze su sređene,  sve je ukratko jako lepo i idealno za neku weekend šetnju i odmor, valjanje po travi sa porodicom ili dragom osobom.. Obišli smo relativno malu i apstraktnu /me no like apstraktnu umetnost/ postavku u muzeju parka, zatim otišli do centralnog jezera u samom centru parka. Tu smo napravili malo dužu pauzu i uživali u podnožju statue Alfonsa Xll, okružene lavovima sa pogledom na jezero… Sa obzirom da nas je čekala teška noć u smislu 7 sati vožnje busom do Lisabona, rešili smo da odemo u Hostel, spremimo ‘poslednju večeru’ i odmorimo do autobusa, i tako i beše… Pozdravili smo se od Madrida šetajući do njegovog juga i glavne autobuske stanice.. Bio je petak oko 21 ali ispred svih kafića je već bilo ljudi, provod je za neke tek počinjao, za nas, nažalost, beše kraj Madridske odiseje…

Da malo sumiramo… Madrid je lep grad i koliko će vam se svideti zavisi samo od vaših ličnih afiniteta i od toga šta zapravo očekujete od puta. Madrid nema puno spektakularnih stvari u sebi poput Rima ili Istanbula npr u smislu arhitekture i znamenitosti, ali je grad koji je praktično 24 sata u pokretu, gde zabave ima stalno i uvek, u svakom delu grada. Grad je više urban nego što je ahitektonski spektakularan, ipak, ulice su pune svih vidova arhitekture i kada se malo zagrebe ispod površine, u Madridu kao i u svakom drugom gradu ima mali milion stvari koje bi bilo zanimljivo videti. Ali mi smo imali 4 dana na raspolaganju, noćni put u Lisabon busom od 7 sati, i tamo još 3 cela dana i nismo hteli da preterujemo pa smo malo usporili sa tempom želeći da izbegnemo umor neminovan usled celodnevnog šetanja… Pored Prada tu je još muzeja koja spadaju u sam vrh ponude Madrida ali smo se mi opredili da je bolje da dva puta odemo u Prado nego u neki od njih, Tisen Bornemisa, Muzej Amerike, I muzej Reina Sofija za koji mi je najžalije što ga nismo posetili, al biće još prilike, jednom, nekad.. Cene u Madridu su u rangu prosečnih Evropskih. Najpovoljnije kupovine su po supermarketima, pa ako imate mogućnosti za kućno kuvanje i sl, možete uštedeti osetne sume novca. City bus je super stvar, pogotovu ako nemate puno vremena i želite da vidite što više za što manje vremena, pri tom, busevi su jako frekventni i možete sa jednog na drugi kraj centra zbivanja jako brzo. Mi gradski prevoz baš iz tog razloga nismo videli, a i uglavnom smo pešačili. U poređenju sa npr Barselonom, Madrid je ipak tipičniji predstavnik Španije, prava prestonica i mnogo tipičniji pokazatelj Španije, njihove kulture i svega ostalog.  

A evo i našeg busa… J

Komentari

Trenutno nema komentara. Budite prvi i unesite komentar.