Muhamed Mešić i 55 jezika sveta

Ljubitelji putovanja najbolje znaju koliko je bogatstvo poznavanje stranih jezika. Iako se nekome poznavanje engleskog može učini dovoljnim, ovaj svet je, ipak, previše velik i raznolik, da bi se na jednom jeziku mogao opisati i upoznati. Svima nam se dogodilo da se nađemo u prilici kada nam reči i jezici koje znamo nisu dovoljni - pa makar to bilo u raspaloj "Ladi" kairskog taksiste, ili egzotičnom pakistanskom restoranu. Nama možda da, ali Muhamedu Mešiću ne.

Kada bih zamolio Muhameda da nam se predstavi na svim jezicima koje govori, ne samo da bi to potrajalo, nego bismo ga u jednom trenutku slušali bez ikakve ideje o čemu govori. Da bismo ga mi lakše razumeli, ovaj rođeni Tuzlak je za ovu priliku govorio ovim našim, zajedničkim jezikom, koji svi odlično razumemo i svi drugačije zovemo.

"Kad me neko pita koje sve jezike govorim, ja na to nekako uvijek odgovorim: a kad to neko govori neki jezik? Kad prestaje ona famozna svakodnevna komunikacija, a počinje ozbiljan razgovor? Zato sam - a valjda i zato što brojevi na ljude često djeluju zastrašujuće - počeo izbjegavati odgovor na to pitanje." kaže Muhamed, a na moje insistiranje priznaje: "Sporazumjeti se mogu na ukupno 55 jezika (ne računajući ove naše, domaće), s tim da engleski, njemački, španski, francuski, hebrejski, talijanski, portugalski, norveški, švedski, rumunski, slovački, slovenački, holandski i češki govorim tečno ili relativno tečno; da na turskom, makedonskom, danskom, finskom, jidišu, ruskom, grčkom, poljskom i katalonskom mogu da vodim i relativno opsežne razgovore; a da se na islandskom, japanskom, kineskom, korejskom, indonežanskom, bugarskom, estonskom, kurdskom, ukrajinskom, litvanskom, malteškom, arapskom, baskijskom, albanskom, jermenskom, afrikansu, pa i nekim neobičnijim jezicima kao što su Inuktitut i grenlandski, galski, velški, Bislama, Tok Pisin, Yoruba, Tamašek ili tuareški, aramejski, Haida, Mooré, kinyaRwanda, kiSwahili, Tagalog te paštunski, mogu da snalazim."

Da, Muhamed Mešić definitivno govori više jezika nego što bi neko mogao da nabroji, a ono što je u celoj priči o njemu možda najfascinantnije - tek mu je nepunih 25 godina. O počecima svog interesovanja za jezike kaže:

"Moji u kući tvrde da sam prije znao čitati i pisati što latinicu, što ćirilicu, nego sam znao pravilno govoriti. Tako mi pričaju da sam ukućanima u drugoj godini čitao najave televizijskog programa, čega se pretjerano ne sjećam. Sjećam se, međutim, da sam se u petoj godini prepao aždaje iz knjige na engleskom jeziku, te da mojima nije bilo jasno otkud to da znam engleski, a sjećam se, recimo, i svakog Takmičenja za pjesmu Evrovizije još od 1989. (kad je pobijedila SFRJ), koje me zbog jezika, zastava i zemalja koje učestvuju beskrajno fasciniralo."

Do danas je Muhamed uspeo završiti osnovnu i srednju građevinsku školu u svom rodnom gradu, postigao je da bude savetnik gradonačelnika Tuzle, a onda završio i pravni fakultet u Beču.

"Mene je 2001. tada novoizabrani gradonačelnik Tuzle, Jasmin Imamović, imenovao za svog savjetnika, i mada sam ja već 2002. kao brucoš došao na studije prava u Beč, meni je ta veza prema Tuzli i s Tuzlom bila jako važna, između ostalog jer je uloga svih nas u gradskoj administraciji bila pomoći Tuzli da pređe iz periferije, iz koje se odlazi u centar, u regionalni centar u koji se dolazi. Mislim da smo to u neku ruku sjajno uspjeli, jer sam i ja danas jedan od onih koji se Tuzli vrlo rado vraćaju."

"U Beč sam stigao skoro slučajno, valjda zahvaljujući i činjenici da u Beču ima puno studenata iz naših krajeva i da je on nama Balkancima nekako prva evropska luka. Beč je divan, fascinantan grad i ja od prvog dana svog života ovdje uživam u tome da ga otkrivam, djelić po djelić. Reklamni slogan grada Beča je Wien ist anders - Beč je drugačiji, i ja ga uistinu i vidim kao takvoga, kao grad koji je u stanju svakog dana da se prikaže u drugom svjetlu. I upravo ga zato i volim, ali i zato, što je pored Tuzle za ovo kratko vrijeme baš uspio postati gradom u kojem se osjećam kod kuće."

Dok nekima treba ceo život da valjano nauče svoj i, u najboljem slučaju, pored svog još neki strani jezik, Muhamed je do 25. uspeo da ih nauči preko 50. Tvrdi da u tome nema neke velike tajne, osim radoznalosti i upornosti.

"Ja nekako stalno učim jezike, što iz obične radoznalosti, što upravo iz želje da s ljudima lakše komuniciram. Na internetu stalno slušam radio na "nekom jeziku", kako to kažu moji kolege. Često volim vidjeti kako svako prenosi svoje vijesti na svom jeziku, jer tako čovjek na najbolji način razumije tačan razlog nečije sreće ili tuge i tek tada može da je istinski s njim podijeli."

"Pored toga, užasno volim čitati knjige, što posuđene iz biblioteka, što kupljene. 2003. mi se na putovanju u Niš dogodilo da se od silnih obilazaka i sastanaka jedino sjećam niških knjižara; čini mi se da sam tada i zadnji groš potrošio na knjige. Po povratku iz Argentine, 2007. godine, mi se desilo da sam aviokompaniji morao platiti zato što mi je kofer bio prepun knjiga, te stoga pretežak. Knjige po pravilu kupujem na jeziku zemlje u kojoj se nalazim, mada u par gradova, recimo u Londonu, u Montrealu, ili u Kembridžu (gdje se nalazi Univerzitet Harvard) u američkoj državi Masačusec, postoje knjižare koje nude samo knjige o i na stranim jezicima. Najljepša knjižara na svijetu meni je, ipak, legendarni The Strand u Njujorku, koji ne samo da nudi 28 kilometara knjiga po sniženim cijenama, nego i atmosferu da knjige kupujete od ljudi koji knjige znaju i knjige vole: prosto nevjerovatno."

Pravi je izazov upotrebiti neki jezik na njegovom izvornom području, među ljudima čiji je taj jezik maternji. Muhamed je imao tu sreću da dosta proputuje i na putovanjima svoje znanje unapredi. O svojim dogodovštinama sa jezicima i ljudima kaže:

"Putovanje je nešto čega se nikada ne bih odrekao, i do sada sam imao izuzetnu sreću obići tridesetak zemalja, od Argentine i Kanade do Izraela i Burkine Faso. Najveća avantura s jezicima na putu bila je sigurno u Kairu, 1999., kad sam i Egipćanima bio neobičan kao petnaestogodišnji evropski klinac koji barata arapskim. Tako mi se jednom desilo da me taksista odvezao svojoj kući, na ručak, da me predstavi svojima. U pokvarenom automobilu koji, naravno, nije imao "žmigavaca", tako da je on bio živi, ljudski, lijevi žmigavac, a ja desni. E sad vi zamislite malog evropljanina koji po autoputu u Kairu na arapskom upozorava druge da se sklone pred klaparavom Ladom... Dešavalo mi se to i drugdje: u Parizu, u pakistanskom restoranu, kada je konobar umalo ispustio tanjire iz ruku kada sam mu se obratio na jeziku Urdu, a kasnije i na par fraza koje znam na njegovom maternjem jeziku, balučkom. Večeru je kasnije naplatio svima - osim meni. "

Muhamed nikada ne piše uspomene s putovanja, već sa istih donosi "nevidljive" suvenire poput ulaznica, voznih karti, poštanskih maraka, računa iz prodavnica... One mu služe da ga podsete na neke događaje, destinacije i predele.

"Teško mi je izabrati jedan najljepši pejzaž od svih koje sam do sada vidio. Međutim, mislim da je vožnja biciklom kroz Glenkou u brdima Škotske u proljeće bila spektakularno iskustvo, taj pogled na uzanu planinsku dolinu posutu žutim cvijećem je uistinu nezaboravan."

"Ne bih rekao da mi se u životu ijednom dogodilo da mi se na putu ne dopadne destinacija kao destinacija. A što se omiljenih destinacija tiče, užasno volim Prag (eh eto, još jedna prednost Beča: odavde je do Praga svega par sati vozom) i Njujork (poziv na putovanje u Njujork po principu ne odbijam nikada!). Mada je teško naći grad u svijetu kojeg ne volim: od Pariza do Buenos Airesa, Tel Aviva do Bukurešta svi su mi nekako na poseban način ostali u sjećanju. U Austriji, recimo, jako volim biciklom otići do Nacionalnog parka Neusiedler See, koji je u proljeće posebno lijep. Međutim, meni je razlog za putovanje bilo kuda uvijek lako naći."

"Jako, jako me fascinirao Stari grad u Jerusalemu koji na nekako nadrealan način svjedoči o svim tim vijekovima historije i duhovnosti sakupljenim na tako malom prostoru, dok hodate Jerusalemom čini vam se čak da ste i vi dio te historije te da u gradu nema kamena koji bi vam satima mogao pričati svoju priču. Ali ne treba pretjerati: čitao sam da u Jerusalemu psihijatri svake godine liječe nekoliko slučajeva tzv. jerusalemskog sindroma, odnosno ljudi koji si umisle da su neka biblijska ili historijska ličnost."

"Od prirodnih ljepota najviše me fascinira more. Najljepša plaža na kojoj sam bio je u Vuliagmeniju, malom mjestu kod Atine, gdje je more obojeno nekakvom nerealnom, prozirno safirnom bojom. Divota!"

I nakon toliko jezika i destinacija Muhamedova radoznalost još ne poznaje svoje granice. Trenutno ga fascinira gruzijski jezik, a lovi slobodno vreme da "ispegla" svoj kineski.

"Sad su u skorije vrijeme u planu neka putovanja, po principu malo posla-malo zabave, u Cirih i Prag, a ljetni će se odmor najvjerovatnije pretvoriti u trosedmični obilazak Turske. Ove godine, međutim, imam i posebnu namjeru da se posvetim krajevima koji su tako blizu, a koje tako slabo znam - recimo, da onako pošteno obiđem drage ljude i upoznam Beograd i Novi Sad."

"Od velikih avanturističkih putovanja volio bih još obići Arktik. Fascinira me ta neobična upornost ljudi koji žive u stalnom ili skoro stalnom ledu, taj potpuno drugačiji način razmišljanja o prirodi i životu s njom i u njoj koji se ogleda u svemu, pa čak i u jezicima koje govore tamošnji ljudi."

Muhamedovi trenutni profesionalni angažmani okrenuti su ka tome da planeta sutra bude mirnija, razvijenija i prosperitetnija. Jedan od tih angažmana jeste i projekt "Brainswork Institute", koji je trenutno u konačnim fazama pripreme, a koji treba da posluži izuzetno talentovanim mladim ljudima da omogući uslove da svoje talente iskoriste za dobrobit svih - i samih sebe, i zajednice u kojoj žive. Iako nije teško pretpostaviti da se čovekvu sa takvim predispozicijama otvaraju mnogo mogućnosti, Muhamed o budućnosti nerado govori.

"Ja se nekako trudim sebe samog više vidjeti u sadašnjosti, nego u budućnosti, tako da su moji planovi nekako više znak trenutnog raspoloženja, a ne nekog strateškog planiranja. To kuda će me put navesti u budućnosti diktiraće neminovno priroda mog angažmana, a meni ne bi nimalo smetalo da to bude upravo ovdje, u Beču."

Za kraj, zamolio sam Muhameda da posavetuje posetioce našeg sajta, kako da što lakše i brže uče strane jezike.

"Najvažniji savjet je: samo hrabro. Jezik se uči da bi ga se govorilo, i najveća greška koju mnogi prave je da jezik ne koriste zato što misle da ga znaju "premalo dobro", ili da će napraviti greške. Međutim, čak i ako je neko iz svog jezika u školi imao lošu ocjenu, to ne znači da ne može da ga govori. Tako je i sa stranim jezicima: učite sa uživanjem, i koristite ih sa uživanjem, pa će rezultat biti više nego dobar."

Intervju uradio:
Aleksandar Đuričić