• Naslovna strana putovanja.info magazina

Intervju: Ksenija Mijatović

05. 12. 2007 15:12

Kiša pada i ne prestaje. Sumoran dan. Sivilo me okružuje, a još imam i zakazan intervju. Ljudi oko mene namrgođeni, svi negde žure, glave na ramenima jedva drže. Nalazim se ispred doma porodice Ksenije Mijatović, naše poznate muzičke umetnice, sklapam kišobran i pritiskam zvonce pored vrata. Otvara mi prijatno i nasmejano lice, srdačan stisak ruke me opušta, a upoznavanje sa porodicom - suprugom i preslatkim sinčićem, izaziva u meni da zaista osetim toplinu njihovog doma. Pri tom, mislim ne samo na onu nastalu grejanjem i toplim vazduhom, već znate, onu pravu, u pričama o savršenstvu bez mane, o ljubavi i prijateljstvu, o dakako zaboravljenim životnim vrednostima. Kada sam se dovoljno zagrejao tom toplinom i lice mi se ozarilo pred "naletima" radosti malog Relje, pijackajući kafu koju mi je Ksenija pripremila, "predao" sam se postavljanju pitanja, a gospođa Mijatović davanju odgovora.

Počeli ste muzikom da se bavite u srednjoškolskom dobu, sa prvim bendom "Penelopa", kasnije sarađujete sa bendom "Električni orgazam" na albumu "Mentalno retardiran", a prve korake ka džezu ostvarujete sa profesorom Aleksandrom Dujinom - Dujom iz Novog Sada. Danas ste poznati kao interpretatorka zabavne i pop muzike. Da li ovi podaci pokazuju svestranost Vašeg muzičkog ukusa i interesovanaja ili i Vašeg profesionalnog sazrevanja?

Sve po malo. Kad si mlad nemaš baš preciznu viziju šta je to što želiš da radiš. Inače, ja uopšte nisam bila ni sigurna da ću da se bavim muzikom. Za mene je muzika bila najbitnija sporedna stvar. Prioritet su imali jezici. U kući su se svi bavili jezikom: sestra je profesor engleskog jezika, majka govori perfektno dva jezika, a i ja sam studirala jezike. Muzika, da tako kažem, uopšte nije bila u "igri". Niko od nas nije ni sanjao da bi se bavio profesionalno muzikom. Govorim u množini, jer je i sestra imala pokušaja da se bavi ovom profesijom. Sve u svemu, baš sam bila mlada. Konkretno, album sa "Električnim orgazmom" sam radila kada mi je bilo 17 godina. Pošto je to praktično jedan muzički pravac koji ne traži raspevane "back" vokale, već više neke grupne "back" vokale, gde će se pojaviti više različitih glasova. Novi Sad je, u to vreme, imao dve-tri devojčice, srednjoškolke, koje su nešto u tom smislu mogle da pruže. Mislim da je to bio splet srećnih okolnosti. U toj priči smo bile Caka i ja. Caka je posle bila "Li Menova" pevačica. Sad kad se prisetim, ona i ja smo zajedno bile i u bendu "Boje". Došle smo kao zamena za njihove dve pevačice, ali mene su ubrzo "izbacili", jer sam previše pevala. Tačnije, unosila sam melodije. "Boje" su više hteli, odnosno, oni su i bili jedan vrlo interesantan bend. U svakom slučaju, to su bile prve "plodne" godine, "osamdesete". To vreme je bilo muzički plodno u celoj zemlji. Novi Sad je, posebno, imao jaku tada pank-rok scenu, i po meni je taj grad začetnik svega toga. I onda, imala sam sreću, da kao jedna od retkih devojaka, izdvojim se po glasu. To su bila toliko dobra vremena - milion bendova postoji, sa milion bendova ti i sarađuješ. Stalno nešto sa nekim radiš. Znam da sam u svakom trenutku puno uživala, jer mi je muzika bila jako važna i puno sam vremena na nju i trošila. Mogu reći, da su moji roditelji bili dosta zadovoljni, u to vreme, što se nečim bavim. Opet se vraćam na to, svega je tu bilo po malo: traženja, sazrevanja, ali, pre svega, ljubav prema muzici i želja da što više radiš u tom smislu.

Ako sam dobro informisan, bend "Penelopa" je bio pank-rok bend. Da li današnja Ksenija i dalje u sebi ima srednjoškolskog bunta i energije, koja je očigledno potrebna da bi se "održali" na estradi, i koji je recept za uspeh, osim nespornih glasovnih kvaliteta koje posedujete?

Kad bih znala recept za uspeh, verovatno bih bila još uspešnija, nego objektivno što sad mislim da jesam. Mislim da niko nema recept za uspeh, ali opet, možda grešim. Možda i postoji. Kada prođe još neko vreme, kada budete intervjuisali još neke ljude, videćete i sami. Ako ga otkrijete, javite mi. Ja uvek ponavljam kako su te "osamdesete" bile "plodne" i kako je bilo zadovoljstvo tada baviti se muzikom. "Penelopa" je bila osmočlani bend sa duvačima, a pesme su bile pop-rok, sa primesama panka, šarenolike, bilo je čak i ska varijanti, sa duvačima. Sve to je bilo vrlo interesantno, a najviše činjenica da smo nastupali i sa bendom "Oktobar 1864", kao njihova predgrupa. To je bilo '89. ili '90. godine, bili smo srednjoškolci. Bilo je potpuno ludo, i mislim da mi danas niko ne bi verovao. Nastupali smo sa njima u par gradova, pa sam i to uspela da doživim. I to se dešavalo u jeku njihove najveće popularnosti. Zaista, to je bilo jedno super iskustvo. Što se tiče bunta, jako se trudim da ga konačno ugušim. Volela bih da kažem kako ga nema više, ali čini mi se da dokle god mi stvari nisu onakve kakvim mislim da bi trebalo da budu, i među ljudima i u umetnosti uopšte, mislim da ću uvek imati još nešto da dodam.

Koliko Vam je profesionalna karijera dala u životu, a koliko oduzela?

Ne mogu da kažem da mi je oduzela. Ja se ničega nisam odrekla zarad karijere. Oduzela mi je možda komoditet toga, da mogu da izađem u trenerci, bez imalo šminke. Ja bih to mogla, ali ne želim. Smatram da, kao javna ličnost, imam odgovornost prema ljudima da budem pristojna u svakom momentu. To je ono što čovek koji se ne bavi javnim poslom može sebi da dozvoli. To je maksimum toga što mi je oduzeto. Ja se lično ničega nisam odrekla, a dobila sam mnogo. Dobila sam mogućnost da, indirektnim putem, preko medija-"sedme sile" utičem na mlade ljude pozitivno. Nažalost, mnogi nisu svesni šta su mediji i kakvu odgovornost oni nose. Trudim se da širim jednu pozitivnu energiju prema ljudima. Ono što posebno volim su aplauzi, u prenesenom značenju. I mogu da kažem, da sam i to dobila. Svako nešto želi. Neko čak beži i od tih aplauza, ali ja sam ih mnogo želela, i uspela sam i da ih dobijem.

Imali ste prilike da radite sa drugim muzičkim izvođačima, pa i sa glumcima. Kakva su Vaša iskustva i da li je rad sa drugim umetnicima doprineo i Vašem usavršavanju?

Umetnost je sama po sebi humana, sa pretpostavkom da donosi nešto lepo. Ona oplemenjuje. To se odnosi na bilo koju vrstu umetnosti. Ja sam, na primer, imala priliku da kroz emisiju "Marko Živić šou" sarađujem sa Markom Živićem. Kroz saradnju sa njim, ja mogu Vama dati odgovor na pitanje. Pravi umetnici se međusobno prepoznaju. Kad kažem pravi, mislim oni iskonski, u duši umetnici. Nema veze koja umetnost je u pitanju: vajar, slikar, glumac. Kada nađeš svoju srodnu dušu u nekoj drugoj sferi umetnosti, to se lako prepoznaje. Nema tu velike razlike. Jedino što se ja izražavam pevanjem, a slikar četkicom, vajar koristi ruke... Suština je ista. Mislim da se umetnici između sebe veoma lako sporazumevaju, razumeju i poštuju. Ali samo oni pravi. Moram da objasnim i šta mislim pod tim - pravi umetnici. Izvinjavam se ovom prilikom Vašim čitaocima, ali moram malo da budem eksplicitnija, jer na žalost živimo u zemlji gde je potpuni "disbalans" u svemu, pa mnogi ljudi sebe smatraju umetnicima, a jadni ni ne znaju da im tu nije mesto.

Dok Vas gledamo i slušamo, primećujemo da zaista uživate u poslu i unosite srce i dušu u izvođenje. Odakle crpite inspiraciju?

Mnogo stvari utiče na to kako ćeš nešto odraditi. Nisi uvek podjednako raspoložen. Ja sam imala sreću da me u emisiji Marka Živića, ljudi gledaju svaki dan tokom tri meseca. Toliko sam bila na "malim ekranima" da mi ovaj odmor sad vrlo prija. Tri meseca mi je potpuno bilo dovoljno, i trenutno osećam neko totalno zasićenje. Sreća u celoj ovoj priči se ogleda u tome što sam ja birala pesme u emisiji. Ja sam tokom ta tri meseca pevala samo one pesme koje ja volim i koje se meni sviđaju. To ne znači da manje kvalitetno pevam ono što nije moj afinitet, ali mislim da ima razlike. Inspiraciju uvek čine dobra muzika, kvalitetna pesma. Uvek razmišljaš i o tome šta ti možeš da doprineseš toj pesmi, na koji način baš tvoj glas može njoj da da nešto što ona nema. Svako od nas želi da da dobru primesu nekoj staroj pesmi ili da pokuša da interpretira najvernije moguće tu pesmu. Ja ne volim kada neko obrađuje jako dobre pesme, kao što je "Stairway to heaven" od "Led Zeppelin". Tu ne možeš ti ništa da menjaš i praviš neke obrade, to je u originalu najbolje moguće i jednostavno, nije za obradu. Ja sam birala šarenoliko, i tek tu sam shvatila koliko ustvari mogu različitih pesama da obradim. Konkretno, za više od dva meseca otpevano je preko 260 pesama. To samo da pišete po rednim brojevima, pa je mnogo, a tek otpevati?! Pevala sam od "Black Sabbath" i pesme "Paranoid", pa do, recimo, "Crno bijeli svet" grupe "Prljavo kazalište". Čak sam i pevala pesme grupe "ABBA", pa se šokiram posle i "umrem" od smeha. Kad se samo setim koliko smo se na probi smejali tome, i kad se setim šta sam sve još pevala... između ostalog i pesmu "All right now" od Paul Rodgers-a, koja je klasični američki rok. Ne mogu da kažem da mi sve "čuči" fenomenalno, ali mislim da ono što su pevali teški muški glasovi, zvuči korektno. Od ženskih pevača "ležale" su mi uvek: "Blondie", "Black Velvet", Meredith Brooks. Ja inače volim američki rok jako. Ni jedna pesma nije bila laka, i normalno je da mi je lakše da obrađujem više ženske pevače nego muške, ali, naglašavam, bilo je zaista puno muških pesama koje su sasvim dobro zvučale u mojoj interpretaciji. Sećam se, da sam se napevala pesama "Riblje čorbe". Bora je fenomenalan. Ne postoji tema - sociološka ili psihološka, a da Bora negde je nije obradio u svojoj pesmi. Fenomenalno!

Kvalitet dugo traje - to ste dokazali. Kakve profesionalne planove i ciljeve Ksenija ima u budućnosti?

Volela bih kada bih u narednih godinu dana bila u poziciji da napravim svoj koncert u "Sava centru", a pre toga da izdam album. To bi bio pop-rok album. Na koncertu bi gostovali fenomenalni muzičari. Volela bih i da mi se ceo život pomalo promeni, to moram da priznam. U pozitivnijem smislu, naravno. U daljoj perspektivi, ako bi mi se "poklopile kockice" da Relja dobije i brata ili sestru, to bi bilo divno. To je nešto što bih želela. Sve u svemu, narednih godinu dana vidim sebe - dobar album, koncert u "Sava centru", i konačno da se svojom karijerom bavim samo autorski, bez gostovanja po diskotekama, bez rada tuđih pesama. Znači, samo koncertne aktivnosti. Volela bih i da, pošto me jako zanimaju i neke druge stvari, imam izvor prihoda i odatle. One bi se doticale nekih suptilnijih tema, ali bi imale veze i sa zdravljem i sa zdravim životom. Ali, nešto više o tome - u budućnosti. Sad je još malo rano. Na kraju, lepo bi bilo i da... Pa, malo li je?!

Vratimo se malo u Vaše detinjstvo. Prvo putovanje?

Sećam se. Ja nisam pogodan sagovornik u tom smislu, ako od mene očekujete neku ekskluzivnu turističku priču iz tog perioda života. Mi, Novosađani i Vojvođani, nama su Segedin i Pešta bili kao jednodnevni izleti. Od malena smo imali taj manir, da se u Segedin ode na kolače, nedeljni ručak. Vrlo lako se prelazila granica. To su mi bila prva putovanja. Posle smo, sestra i ja imale tu sreću, jer smo volele jezike, da putujemo po Evropi. Sestra je čak išla i preko okeana, u Ameriku.

Da li češće putujete sa poslovnim saradnicima, prijateljima ili porodicom?

Sa porodicom sam najmanje putovala. Sve se svede na Crnu Goru. Do sad smo izbegavali zbog sina, bio je mali, mada imam i drugaricu koja je malu bebu vodila u Egipat. Može i tako, ali nama je Relja jedinče, pa smo mi to malo drugačije gledali, mada mislim da to nije dobro. Počećemo to polako da "razbijamo" suprug i ja. Sad je on dovoljno veliki dečak da može sa njim da se putuje na malo dalje destinacije. Pripremamo se polako i za jedan poseban put. Tradicionalni. Baka je još vodila mamu kad je bila mala u Pariz, i sad ta tradicija mora da se nastavi. Baka je obećala za godinu dana da će da ga vodi u "Diznilend" u Pariz. Sigurno će Relja biti dete kome će se omogućiti da putuje bar onoliko koliko sam ja, a ja sam jako puno putovala. Studirala sam u inostranstvu godinu dana, živela u par evropskih gradova, i najmanje sam putovala od kako sam udata i imam dete.

Kada se pakujete i spremate za put, dolazi do:
a) komičnih situacija,
b) crveniji ste od ljute papričice,
c) besprekorne smirenosti, jer "sve što je brzo, to je i kuso"?

Kod mene ne postoji besprekorna smirenost ni u čemu. To kod mene ne postoji ni kao reč. Znam da sam smirena kada legnem u krevet i zaspim. To mi je u temperamentu, i nema nikakve veze sa nervozom. Jednostavno, takva sam. Možda će se to promeniti u nekim poznim godinama. Suprug mi je suprotnost, i u većini situacija potpuno smiren. Kada je briga o detetu u pitanju, tu sam isto vrlo pedantna, da bi njegove potrebe i život bili potpuno podmireni. Suprug je vrlo pedantan čovek, sam o sebi brine, i to mi je ogromno olakšanje. Moram da priznam da mi je omiljeno godišnje doba leto, pa odmore i putovanja vezujem samo za leto. Zbog toga, kod mene se prtljag svodi na šorčiće, papuče. Mogla bih celo leto da provedem u šorcu i majici. Sneg ne volim ni na razglednici da vidim. Snežne sportove uopšte ne razumem. Recimo, snoubord. Smrzavaš se i padaš po onom snegu. Pijemo čajeve na planini i budemo "fensi". Ja sam za istu tu varijantu, ali da budemo "fensi" u Dominikani. Mada opet, svako je drugačiji. Volim egzotične destinacije, ali vidite i tamo šta se sada dešava. Cunami, zemljotresi su postali sastavni delovi ponude tih destinacija. Sve postaje čudno. Prvo Bali, sad Maldivi, i mislim da će se ljudi sve teže sad odlučivati za ta turistička mesta. Ali, ako budemo negativno razmišljali, sve će nam se opet svesti samo na dragu nam Crnu Goru.

Omiljeno putovanje?

Kada je kontinent u pitanju, toplo preporučujem, u bilo kom godišnjem dobu, Prag i Amsterdam. To su dva grada koja su na mene ostavila najveći utisak. Bila sam i u Parizu, i u Londonu, u Španiji, Italiji, samo nisam bila na severu Evrope. Međutim, Amsterdam i Prag su mi na prvom mestu. Evo i zašto. Ja sam jako maštovita, još uvek imam izraženo dete u sebi, a ti gradovi su jako bajkoviti. Bila sam u Amsterdamu u decembru mesecu, oko Božića. Tada sam imala raspust na fakultetu u Minhenu, jer sam tamo studirala treću godinu fakulteta. Otišla sam kod druga u posetu i sećam se, to je bilo nepojmivo za Amsterdam, da je bilo dosta stepeni iznad nule i bilo mi je super. Amsterdam je toliko bajkovit i lep da sam imala utisak da sam ušla u Andersenovu bajku. Sve kućice i kanali, brodići, pabovi sa džez svirkama. Čula sam da se danas i Amsterdam dosta promenio, ali kada sam ja bila, bili su više nego otvoreni prema ljudima, nacijama, bez obzira na boju kože i veru. Amsterdam ne propustiti nikako! Bilo da li je to deo grada za kojim muškarci žude najviše, bilo da su to muzeji. A tek o Pragu, da ne pričam. Sećam se kao dete da sam gledala na televiziji filmske bajke sa princezama i prinčevima i dvorcima. Češka i Slovačka su prepune tih zamaka. Prag je nestvaran i nije slučajno što ga zovu "Zlatni grad". Nisam govorila o Parizu i Londonu, jer za njih znamo da su posebni, a i češće se posećuju. Recimo, i Madrid je prelep grad. Jedino mi je žao što nisam bila, a to mi je i životna želja, u Lisabonu. Jako želim da vidim Lisabon upravo iz razloga iz kojih mi se sviđaju Amsterdam i Prag. Što se tiče letnjih destinacija, ne mogu da pričam mnogo o egzotici, jer nisam putovala preko okeana, ali mogu da preporučim od sveg srca Rodos. Obišla sam sva ostrva u Grčkoj. Santorini je prelep, ostrvo je dovoljno veliko da ne bude monotono, ima božanstvene plaže, a ima čak i muzej od akvarijuma. To je nešto mnogo veliko, kao zološki vrt u kome se nalaze samo ribe. Toliko o ovom kontinentu. Civilizaciju koju bih volela da posetim, a to će mi biti teško, jer ne volim da letim dugo - najviše dva, tri sata, je Japan. Ali ne Tokio i savremene tekovine civilizacije, nego hramove, njihova sela i ostrvca, sve one njihove tradicionalne stvari o kojima smo mi učili iz knjiga i filmova o njima i Japanu.

Gde ste proveli najbolji odmor u Srbiji?

Kod mame! To mi je najbolji odmor u Srbiji, na planeti, u galaksiji! Ali pored toga, ne bih nešto posebno izdvajala. Možda planine Kopaonik i Zlatibor, gde je priroda prelepa, a sunce i vazduh još lepši.

Da ne živite u Beogradu, gde bi bilo Vaše mesto iz snova?

Solun i Amsterdam. Ipak, Amsterdam bi mi malo smetao, jer nema toliko sunca, barem ne u onoj meri u kojoj bih ja želela. Solun je definitivno moj izbor.

Kada Vam u posetu dođu prijatelji iz inostranstva, gde ih obavezno vodite?

Kalemegdan i restoran "Kalemegdanska terasa", Knez Mihajlova, a kad je noć u pitanju, najčešće ih vodim u restorane. Nisam od onih koji misle da su brend Beograda splavovi. Svoje prijatelje tamo nikako ne vodim. Dosta zavisi i od toga koje su starosne dobi prijatelji. Pokušavam uvek da njima prilagodim. Ako su stariji, onda ih vodim u restorane, ako su mlađi, onda u neki "klabing". Ono što obavezno ne propuštam je, da svoje prijatelje pozovem u vreme "Exit" festivala. Svi koji su me posetili, a da su iz inostranstva, ističu lepe žene i srdačnost ovdašnjeg sveta. To isto misle i o zemljama oko Rusije i samoj Rusiji, zemljama Istočnog bloka. Vole našu kuhinju mnogo. To znam po prijatelju iz Engleske koji je potpuno opčinjen vremenom koje posvećujem, kao osoba koja se profesionalno bavi pevanjem i poznata je, za spremanje hrane. Predjelo, jelo, dezert, o svemu tome mi mislimo, dok oni imaju totalno drukčiju, pre svega, raspodelu vremena i rada. Na njih najveći utisak ostavljaju tri pojma - lepe žene, veliko srce i kuhinja.

Neostvarena želja?

Ima ih. Nažalost nije jedna. Zavisi od sfere mog života. Nema ih previše, ali ni malo. Mnogo je stvari započeto, a nije dovršeno. Nije to ništa spektakularno, samo možda nešto što sam više želela, ali nije se sve poklopilo, što ne znači da nekad možda neće. Ako govorimo o profesionalnoj želji, to je onda jedan kvalitetan produkcijski album, koji je teško ostvarljiv u Srbiji, bez obzira na broj kvalitetnih producenata. Volela bih da skupim sve najkvalitetnije ljude Srbije i Beograda, i da uradim jedno remek delo. Pop i rok remek delo! Kada bih mogla na jednom mestu da imam Milana iz "Nevernih beba", Ranđu, Đuleta "Van Goga", Batu Kostića iz "YU grupe", Dadu Topića, Krleta... i da sve to odradimo u nekom studiju u Londonu ili Americi, moja neostvarena želja bi, definitivno, postala ostvarena!

Ko o čemu, ja o panku. Shodno tome, da li postoji iole mala šansa da Vas ponovo vidimo u nekom pank bendu, u martinkama, ili sa "čiroki" frizurom?

Nikada nisam imala hrabrosti da na svojoj glavi imam totalnu "čirokanu". Bilo je pokušaja, ali to u početku slušanja pank muzike. Sestra i ja smo se farbale stalno. Nosile smo martinke, a moja se sestra čak obrijala do glave. To je bio šok za roditelje! Sad kad vratim film u to doba... sećam se bendova "Peter and The Test Tube Babies" i "Exploited", koje nisam baš skoro slušala, a u to vreme, bili su nezaobilazna lektira. Sada bih, možda, "čiroki" frizuru nosila u varijanti nekog imidža za spot. Ogromna mi je želja da mi Mare iz "Pekinške patke" napravi cd kolekciju panka. Onda bih imala čitav serijal pesama i muzike koju sam volela.

Svako na kraju ima omiljeni citat ili poruku mudrosti. Za kraj, Vaša bi bila?

Mnogo ih je. Nekada uhvatim sebe u raznim varijantama, čak i predrasudima, pa se brzo uspravim, razbudim i shvatim da to nije u redu. Kada sve "smućkam i prospem", mudrost se svodi na "živi i pusti druge da žive". U kom smislu? Jednom je neko, mnogo lepo, davno rekao: "Nemoj kažnjavati sebe da budeš loš, jer su drugi ljudi loši!". To bi bio moj omiljeni citat i velika mudrost.

 

 

Razgovarao: Marko Radovanac