Ovaj put i putopis koji ga prati ne bi bili potpuni, bez paznje posvecene i posebnim, pravoslavnim sakralnim objektima. I pored obilja informacija, nekad je tesko pronaci detalje o necemu sto vas posebno interesuje. Ipak, zahvaljujuci upornosti i prethodnoj pripremi, za kraj ostavljamo obilazak Crkve Arhangela Mihaila do koje smo dosli ulaskom preko Novih vrata direktno u hriscanski kvart Starog grada. Sa tacnom adresom u dzepu, trazimo ulicu u kojoj se nalazi. Usput se raspitujemo, ali iako je, prema planu grada crkva blizu pomenutog ulaza, namucili smo se dok je nismo pronasli. Tiha, skromna kamena ulica sa velikim zidinama zaklanja sve sto se nalazi sa druge strane vrata. Na svu srecu, imali smo i tacan broj kuce jer je verovatno nikad ne bi pronasli.

Stojimo ispred malih vrata, uglavljenih u visokom zidu, razmisljajuci da ipak nismo pogresili.Ipak, ulazimo kroz neugledna vrata i zaprepasceni sa leve strane vidimo dnevnu sobu i zenu koja se odmara u njoj dok mi stojimo kao zamrznuti, u malom privatnom dvoristu ! U tom trenutku smo pomislili da smo totalno omanuli. Ipak, sledeci neki predosecaj, popeli smo se stepenicama na gornji nivo, neku vrstu terase i sprata i odjednom ugledali malu kamenu crkvu sa skromnim vratima. Prelomljeni mali krov iznad vrata, sa slikom arh. Mihaila ispod njega konacno su nas uverili da smo na pravom mestu. Opet neverica, jer je zakljucana ! Zena iz dnevnog boravka nam mase i pokazuje rukom da kucamo na druga vrata blizu crkve, takoreci u nekoj vrsti potkrovlja. Na svu srecu, monahinja nam otvara vrata crkve koju smo zarko zeleli da vidimo.
Na ovom mestu je srpski kralj Milutin, podigao manastir a Stefan Decanski ga ukrasio, utvrdio i darivao. U manastiru je bio prihvatni centar za hodocasnike, bolnica, trpezarija, riznica, biblioteka sa vrednim rukopisima i knjigama. U to vreme samostalnost u Jerusalemu nije bilo lako ocuvati bez stalnih izvora prihoda, metoha i obradivih povrsina. Zahvaljujuci caru Dusanu, sav prihod iz crkve sv Nikole na Skadarskom jezeru, odlazio je u u ovu crkvu. Interesantan je i podatak da je manastir tada dobijao i 500 mletackih perpera godisnje od Dubrovcana zbog ustupanja Stona i Peljesca. U to vreme zivot monaha je bio tezak, morali su nositi posebnu odecu da bi bili prepoznatljivi, placati visoke poreze, nisu smeli jahati konje, a pozdrav mamelucima je bio strogo definisan. I pored svih uslova zivota, zahvaljujuci prilozima, opstali su u jerusalemskim zidinama.
Godine 1501,prihod se usmerava manastirima na Svetoj Gori, dok Dubrovcani nastavljaju sa donacijama. Na zalost u prvoj polovini 17 veka, manastir je opljackan, monasi su stradali i prakticno su unisteni svi nasi srpski tragovi.
Koliki znacaj je manastir imao, govore i cinjenice da su ga pohodili Arsenije III Carnojevic, a u novije vreme sadasnju crkvu su obisli patrijarh German i patrijarh Pavle. Danas je crkva u vlasnistvu jerusalimske grcke patrijarsije.

Dugo smo razgledali divan ikonostas, a narocito crveni mramorni stub sa srebrnom kapom na vrhu na kome je ugraviran lik Sv. Mihaila sa macem u ruci. Prema predanju, car David je uprkos Bozijoj volji popisivao narod, a Bog mu je predlozio da odabere jednu od moguce 3 kazne: tri godine gladi, progonstvo od neprijatelja 3 meseca ili poslednju opciju koju je I izabarao : pomor naroda 3 dana, kada je stradalo mnogo nevinih ljudi. Videci da ce izginuti mnogo naroda, Bog je naredio andjelu Mihailu da prestane i spusti mac u korice. Tako su spaseni mnogi zivoti, a spustanja maca obelezeno je pomenutim mramornim stubom.

Odlazimo do ruske crkve Aleksandrovo Podvorje / Aleksandra Nevskog/ koja se nalazi u neposrednoj blizini crkve Sv. Groba, isto tako zanimljive istorije : na ovom mestu se prvobitna nalazila Konstatinova bazilika, koju su srusili Fatimidi, a zatim obnovili krstasi. Zemljiste u koje je bilo u vlasnistvu etiopske crkve, Rusi su sredinom 19 veka otkupili plativsi basnoslavnu cenu koja je bila nekoliko puta veca od trzisne. Pocelo je rasciscavanje zemljista prekrivenog raznim otpadom, visine nekoliko metara kako bi se na tom mestu napravila zgrada ruskog konzulata.Namera je promenjena, jer su prilikom iskopavanja pronadjeni zidovi visine 2,5m iz Irodovog vremena i prag izmedju dva pilastra. To je prag tkz Sudnjih vrata kroz koja je Isus Hrist prosao, pre nego sto je izasao na Golgotu na kojoj je razapet na krstu.

Vrata nekadasnjeg starog grada su se uvece zakljucavala, pa bi oni koji bi zakasnili ostajali izvan zidina grada. Domisljati stanovnici, da ne bi zanocili pred kapijom grada, prokopali su zid i napravili jedan mali prolaz, kroz koji se jedva moze proci koji je zbog toga dobio naziv “ Iglene usi “.

Iza praga Sudnjih vrata nalazi se, zasticena metalnom ogradom stena iznad koje je Hristovo raspece, koja potice sa Golgote koja je u neposrednoj blizini u crkvi Sv. Groba, a koju su Rusi otkupili za veliki novac. Zvona su dosla brodom iz Rusije u luku Jaffa, koje su hodocasnici vukli na brvnima do crkve gde su i postavlljena.
Da li treba napomenuti da nam monah nije naplatio ulaz i da smo za razliku od drugih mogli snimati koliko smo hteli. I ovde je nasa nacionalna pripadnost imala prednost nad ostalima. Uslov je bio samo da preko pantalona, obucem dugu crnu suknju do poda. U crkvi se nalazi lep ikonostas ukrasen ikonama, kao i 18 velikih platna na kojima je naslikan Isusov put od pocetka do njegovog kraja. Dugo smo stajali pred platnima neverovatne lepote, ne mogavsi progovoriti ni reci medjusobno.

Interesantno je pomenuti da iako Vizantije vise nema, njen duh se zadrzao kroz crkvene rituale koji nastavljaju da zive u njenim sakralnim objektima.Svestenici u bazilici Vaskrsenja drze obrede po pravilima nestale Vizantije, sto jasno pokazuje da je hriscanstvo poreklom istocna religija koja i dalje opstaje u gradu naglasene jevrejske i muslimanske vere.
Ovu poruku je izmenio ljerka: 27. jun 2010 - 03:54



Citiraj
Odgovori na ovo










Moj blog: 





