Pozdrav svima!
Ovako je izgledao naš izbor obilaska Srbije u pet-šest dana. Nismo ništa rezervisali unapred, očekivali smo da čemo se snaći na licu mesta. Uostalom, supruga i ja smo pošli kolima, pa i ako bude povuci - potegni za smeštaj imamo krov nad glavom (Dacia Logan).
Dakle, plan po danima je bio sledeći

:
1. Beograd - Đavolja varoš - Sokobanja (noćenje);
2. Soko grad, Sokobanja (noćenje);
3. Zlotske pećine (Lazareva i Vernjikica) - Borsko jezero (noćenje);
4. Vodopad Lisine - Resavska pećina - Manastir Manasija - Despotovac (noćenje);
5. Pećina Ceremošnja - Rajkova pećina - Lepenski Vir (noćenje);
6. Povratak u Beograd - uz Dunav, preko Požarevca.
Takav je bio plan, ali su se stvari na putu morale menjati, a evo i zašto i kako.
Prvi dan
Iz Beograda smo, 24/07/2011 oko 06:00, krenuli u Đavolju Varoš. Na autoputu nije bilo gužve, kolovoz u odličnom stanju obzirom na špic sezone, tako da u Niš opuštenom vožnjom stižemo oko 09:00. Mala pauza kod rodbine i oko 10:00 krećemo dalje. Put do Prokuplja, pa pored Kušumlije nije loš (na jednoj deonici je skroz uklonjen asfalt, ali to je samo par kilometara), tako da oko 11:30 stižemo pred Đavolju varoš (Garmin radi savršeno). Zatičemo veliki parking (ne plaća se), sa svega par vozila. Doduše kada smo se vratili sa obilaska nesuđenog novog svetskog čuda (dva sata kasnije), bio je dosta popunjeniji, ali ipak i dalje poluprazan. O samoj Đ.V. neću pisati (treba je videti), samo da naglasim da su ulaznice bile 250 Din. po osobi, a mogući su i večernji/noćni obilasci jer su na uređenim vidikovcima postavljeni reflektori prema "svatovima".
Prema planu krenuli smo nazad, ali smo par kilometara dalje stali u nekoj kafanici pored puta - cene pića normalne (Coca Cola 0.25 je bila 100 Din.), a mesto vrlo prijatno za osveženje.
Posle ručka u Nišu nastavljamo dalje. Mala pauza na Bovanskom jezeru (mnogo lepo) i konačno oko 18:00 stižemo u Sokobanju. Iz prve nalazimo privatni smeštaj - dvokrevetna soba sa zajedničkim kupatilom 600 Din. po osobi (cena je 500 za tri i više noćenja). Za svoje pare imali smo i kratkotrajno prokišnjavanje, pravo na krevet pa smo dobili plastičnu kadicu. Ipak, to nam nije pokvarilo raspoloženje. Ovde bih dodao da su domaćini pomalo neraspoloženi za kraća izdavanja - gotovo da će radije ostaviti praznu sobu nego je izdati na jednu ili dve noći. Čudno, ali tako je.
Drugi dan
Započeli smo obilaskom Lepterije - u tom reonu smo videli sjajno osmišljen restoran. Nalazi se ispod velike stene, pored rečice Moravica - sve u svemu treba svratiti i uživati. Dalje smo uz istu rečicu, pešačkom stazom, pošli put Sokograda. Uspon na ostatke tvrđave je pomalo zahtevan, ali ne i nemoguć. Žena i ja smo u srednjim 40-im i ne baš u sjajnoj formi, ali smo se ipak ispeli na sam vrh (obavezno patike - nikako papuče ili štikle). Inače, u samoj Sokobanji (na glavnom šetalištu), postoji lokalna agencija koja nudi izlete i to kombinovano Ozren/Sokograd. Izlet traje oko četiri sata, a ide se malo kombijem i malo pešice. Mi smo hteli da se uključimo u to ali je agencija otkazala polazak za taj dan u zadnji čas (valjda nije bilo dovoljno zainteresovanih). Sada mislim da je naša "uradi sam" varijanta ispala bolje, jer je nama samo za šetnju do Sokograda trebalo oko tri sata (i oko kilo sala koje smo sagoreli)

. Doduše nismo se penjali na Ozren, ali ako agencijski obilazak obe lokacije traje četiri sata, oni koji to plate neće se baš mnogo nagledati prirode. Osim toga, mi smo se zaustavljali kada god smo hteli (na svakih 100-tinak metara klupice i odmorišta, ponegde moguće i roštiljanje), a u grupi to baš ne ide. Da smo planirali ostati duže u Sokobanji i na Ozren bi se popeli pešice.
Treći dan
Oko 08:00 krećemo severno - na redu su Zlotske pećine. Garmin i dalje radi savršeno, put je dobar, tako da za manje od sat ipo stižemo pred Lazarevu pećinu. E, tu je kraj uspešnog sprovođenja plana. Od svih dana u nedelji pećina je zatvorena jedino utorkom. Da li treba da naglasim koji je dan bio kada smo mi naišli?

Elem, do Vernjikice nismo ni hteli ići (nekih 1.5 km dalje pešice). Par fotki, pogled ka hotelu ispred pećine (ne radi već pet godina, kažu meštani), "poljubismo" one rešetke na ulazu u pećinu, pa nazad u auto i pravac Borsko jezero. Pored puta, na samom jezeru, nov motelčić (desetak soba). Par stotina metara ispred veliki hotel, zapušten i napušten. Ispred tog hotela uređeni tereni za košarku, fudbal i ko zna šta još. Lokalni ribar mi kaže da je zadnje zime puklo oko 50 WC šolja, jer neki "stručnjak" nije zatvorio dovod vode u hotel još ko zna kada. Pitam ga kako to tamo novi motelčić, a ova hotelčina propada. Uz kiselkast osmeh reče: "... politika ... ". U blizini hotela ostaci desetak bungalova - sve razvaljeno, jedva da se i zidovi drže. A priroda okolo prelepa - šteta. Vraćamo se u motelče, pa na piće u restoranu pored i tu sledi novo iznenađenje. Zaječarsko pivo, one stare flaše ("zidarske") 80 Din.

Vidim ja imaću šta da pijem uveče uz utakmicu (te večeri je Partizan onako glupavo izgubio

). Umalo da zaboravim pravi hit. U onom motelčetu tražimo i dobijemo dvokrevetnu sobu - cena 650 Din. po osobi. Povede nas curica sa recepcije gore i ja se oduševim - sve novo i čisto, kupatilo veće od mog kod kuće. Taman pomislim "baš odlično", kad' ona reče: "Samo da vas obavestim da u špicu sezone, kao što je sada, postoji mogućnost da dobijete cimere". Molim???

U okolini 11 ipo osoba, od toga polovina zaposleno u i oko motela, a njoj špic, pa još i možda cimeri. Pitah je da li da se odmah iseljavamo, pa posle kraćeg vremena dobijem uveravanja da se tako nešto neće desiti. Uzgred budi rečeno, u sobi je osim francuskog ležaja bio još jedan kauč, ali mislim da se nije mogao razvući. Ko bi ga znao šta li je htela da izmudrija.
Četvrti dan
Krećemo u Resavsku pećinu i nadalje prema prvobitnom planu. Barem smo tako mislili. Garmin je skroz pobudalio, resetovao se, pa ispitujem lokalace o pravcu, pokazujući put na mapi

. Neka žena se nasmeja i reče "Taj put postoji samo na mapama". Inače, bili su vrlo predusretljivi u pokušaju da mi objasne kuda dalje. Da skratim, umesto par desetina kilometara do Resavske pećine (zapadno) polazimo ka Žagubici (severno), sa namerom da stignemo do željene destinacije izokola. Odmah da se izjasnim - put je katastrofalan. Obiđem jednu rupu, upadnem u dve. Od onog kraja su izgleda svi digli ruke. Priroda je takoreći netaknuta, ali to je zato što i ne može čovek da joj priđe ... i takne je. Gledajući one rupe na putu prevideo sam znak za Vrelo Mlave u Žagubici, a moj verni suvozač, supruga, je po običaju to konstatovala 20-ak minuta kasnije. Ni to nam nije pokvarilo raspoloženje

. Sve u svemu, posle nekih tri sata baš naporne vožnje stižemo na Krupajsko vrelo. Lepo mestašce, ribnjaci pastrmke, ali nema nekog sadržaja za odsedanje i/ili ručavanje. Pre bih rekao da se koristi za neke "samostalni roštilj" varijante. Lično nemam ništa protiv toga, ali nismo imali ni roštilj ni meso. Konačno izlazimo na "normalan" put (par kilometara ispred Strmoštena) i stižemo pred Resavsku pećinu. Tu nam se sreća malo osmehnula jer je obilazak pećine počinjao za 10-ak minuta, tako da praktično nismo čekali. Cena ulaznice 300 Din. po osobi, a imaju i jakne koje iznajmljuju onima koji dođu previše letnje odeveni (u pećini je temperatura oko 8 stepeni). Nakon obilaska pećine, vraćamo se na magistralu, pa produžavamo istočno ka vodopadu Lisine. Ovo mesto je prelepo, a ispred samog vodopada je i restoran. Imaju i neki smeštaj (1200 Din. po osobi, sa doručkom, zajedničko kupatilo), ali smo se mi odlučili za jeftiniju varijantu 2 km ispred (1000 Din. sa doručkom i privatnim kupatilom). Inače, kolima se može prići na domak samog vodopada

. Što se tiče hrane u restoranu pored vodopada, nije jeftino, ali vredelo je svaku paru - punjena vešalica, vrlo obilno (a ja sam dosta ješan) i ukusno 650 Din. Cene piva se ne sećam - omamila me hrana. Uz to služe i lepu, veliku pogaču (nema "običnog" hleba)

. Vraćamo se u naš konak pored puta, opštu sliku malo kvari mutna voda u ribnjacima pastrmke. Lokalac konobar mi reče da tih dana "izmuljavaju" neko obližnje jezerce, pa je to razlog prljave vode u ribnjacima. Za one koji zavise od svojih mobilnih telefona informacija da ni jedna mreža nema domet u (bližoj) okolini.
U toku večeri donosimo odluku da odustanemo od obilaska pećina Ceremošnja i Rajkove, kao i Lepenskog Vira. Pre svega jer bi to značilo ponovo zavlačenje u Homoljske "puteve". Novi plan glasi: Manasija - Ravanica - 'ajde kući (Beograd).
Peti dan
Posle sasvim pristojnog doručka u smeštaju (pečenica, kajmak, sir, dimljena govedina, pogača) obilazimo Manasiju. Tu smo opet imali malo sreće, jer u periodu kada smo mi naišli nije bilo drugih posetilaca, pa je devojka (valjda neki kustos) svu pažnju (mini predavanje) posvetila nama

. Nije tražila nikakvu nadoknadu, mi smo samo ubacili nešto para u kutiju na kojoj je pisalo "Prilozi za obnovu manastira". Nastavili smo ka Ravanici i ostali ispred kapije. Naime, za razliku od Manasije, u ovom manstiru je mnogo konzervativniji dres kod. Mene je mrzelo da se presvlačim iz šorca u neke pantalone, pa smo pogledali iz daljine. Nakon toga auto put i pravac Beograd.
Sve u svemu interesantno putovanje u kojem smo na žalost videli samo jednu od planiranih pet pećina, ali biće još prilika. Najjače utiske su mi ostavili: Resavska pećina, vodopad Lisine i punjena vešalica u tamošnjem restoranu, prelepa priroda Homolja, kao i jezivi putevi tamo.
Svima koji se odluče na sličnu avanturu želim SREĆAN PUT!