Nikola S. @ 9. 04. 2008 - 20:22
Znam ovde idealnu osobu da ti priča o tome. Zamoliću je da svrati i kaže šta ima.
Evo, svratila sam i ja, iako nažalost nemam mnogo toga da kažem. Nikola S. zna da smo mi porodično pasionirani ljubitelji životinja i ponosni vlasnici čak nekoliko kućnih ljubimaca, pa je opravdano pomislio da imamo odredjena iskustva te vrste... Nažalost, iskustva koja imamo su sporadična, takodje i specifična, a samim tim neprimenljiva za vaše potrebe...
Moja ljubimica br 1, škotska terijerka stara 9 godina putovala je sa nama na letovanje u Budvu kada je imala nepunih godinu dana. Nije baš Srbija, ali bila je u to vreme jedinstvena država, pa se može u širem smislu tako i tretirati. Mi smo bili smešteni u apartmanu nekih prijatelja koji su se unapred složili sa njenim prisustvom, pa nismo imali problema sa smeštajem. Medjutim, naši problemi su proistekli iz njenog zdravstvenog stanja, jer je jako loše podnela boravak na moru. Prvih nekoliko dana vodili smo je sa nama na Jaz, gde je rado plivala u plitkoj rečici u zaledju plaže. Zaista je izazvala opšte oduševljenje i izgledom i temperamentom, pa nikakve neprijatnosti nismo doživeli tokom našeg boravka ni na plaži, a ni u kafićima (koliko se ja sećam, ipak je bilo davno).
Ali, posle nekoliko dana, primetili smo da se povlači u sebe, postala je utučena i plašljiva, trzala se na svaki zvuk (a bilo je to u jeku turističke sezone, avgust) i sve manje je bila voljna da krene ujutru sa nama na plažu... Prvo smo otkrili promene na koži ledja, koja je bila kao oparena iako smo je štitili od sunca, verovatno je bila u pitanju slana voda i gusta, oštra dlaka koja se sušila po površini, a ostajala vlažna u dubljim slojevima. Potom je dobila i temperaturu, izgubila apetit (kod kuće je u više navrata imala upalu krajnika, pa nam je odmah bilo jasno o čemu se radi), ali sada se razvila i upala srednjeg uha i čitavo vreme do povratka bila je pod antibioticima. Bili smo jako zabrinuti i jedva smo dočekali da se vratimo kući na sigurno!
Od tada, kućne ljubimce više nismo vodili sa sobom, iako nameravamo ove godine da napravimo presedan, i da povedemo našeg mladog mekodlakog pšeničnog terijera sa nama na Skijatos. On će u junu imati oko godinu dana, vrlo je jak i izdržljiv, bez ikakvih zdravstvenih problema do sada, psihički stabilan, pa se nadamo da ćemo ove godine biti bolje sreće. Inače u Srbiji smo često putovali sa psima, ali to bude obično na jedan dan - na neku izložbu, a ako je 2-3 dana prespavamo u kući nekog prijatelja, takodje kinologa. Takva dešavanja se po pravilu organizuju tokom toplijeg perioda godina, pa nikada nije bio problem da odemo na ručak ili piće sa psima i prijateljima u neki kafić na otvorenom ili letnju baštu...
Sećam se da su nam jednom otvoreno rekli (bilo je to u jednoj kafanskoj bašti nakon izložbe u Nišu) da nismo dobrodošli sa psom, naravno da smo se istog momenta okrenuli i izašli. Pa, na takvom mestu ne bismo ručali ni da je bilo besplatno. Ali, žalosno je što nikada ne znaš na kakvu ćeš reakciju naići u zemlji Srbiji, a kako sam ja vrlo osetljiva na odnos prema mojim ljubimcima (i uopšteno životinjama), biramo uglavnom već proverena mesta. To je najbolji način da vam niko ne pokvari dan, pa to savetujem i vama - pre odlaska prikupite što više informacija kako bi letovanje započeli neopterećni i bezbrižni.
Inače, engleski buldozi su meni zaista preslatki

- imate li neki sličicu?