Štrumfanje po Kefaloniji - putopis

[meteori]

Kako je prošle godine muž birao destinaciju, a izabrao je da se vratimo na Skijatos (o kome, u nedostatku vremena, nisam pisala iako smo posjetili mnogo novih mjesta), ove godine je došao red da ja biram. A ja sam često kao magare između 16 plastova sijena.   Ja bih sve. Dvoumila sam se između Lefkade i Kefalonije. Kako sam ove godine u baš slaboj fizičkoj formi, malo se informišući, djelovalo mi je da je od dvije brdovite ljepotice, Kefalonija ipak nešto pitomija. Možda griješim jer na Lefkadi nisam bila. Ponuda agencija je nešto slabija u odnosu na vrijeme prije pošasti koja nas je zadesila pa je aranžman za Lasi / Argostoli i sve što nije Nidri bilo teško za naći. A ja se baš nameračila.

 

I tako nađem aranžman u agenciji Mitos travel. Na sajtu nije pisalo da su oni subagent pa sam pomislila da direktno uplaćujem. I sve je teklo baš dobro do trenutka uplate sredstava. Onda su napisali da će da se jave čim se uplata proknjiži. Valjda nisu znali da imaju posla s nekim ko zna koliko vremena je potrebno da bi se uplata proknjižila. Ali ja sam fino odgojena osoba (ponekad to zamjeram vlastitim roditeljima ) pa sam čekala 6 dana. Još toliko je ostalo do polaska, a oni se ne javljaju. A onda im pošaljem takav mail od koga su im se zavrnule uši i na koji su odgovorili u roku od odmah. Njima je gužva, oni se izvinjavaju, da, ja sam u pravu... Kad god ih se zove telefonom, uvijek se javi druga osoba, niko se od njih ne predstavlja tako da i ne znate s kim pričate dok ih strogo ne pitate da se predstave, uvijek prebacuju na kolege jer oni nisu to radili itd. Mogla bih unedogled. Na sajtu piše da vrijeme polaska javljaju najkasnije 2 dana pred put. Ha, ha, ha. Ako se pod tim misli na 27 h sati pred put, onda je informacija tačna. Elem, kada sam potpisivala ugovor, vidjela sam da je aranžman Belvijev. To je bio jedini termin autobusom, ostali su bili avionom. I zadnji u septembru je kombinacija avion+bus. Jedini uslov mog muža je da u Grčku putujemo busom. Ostalo mu nije važno. Zavolio je Skijatos toliko da bi svake godine ljetovao tamo, ali nikada se ne buni kada izaberem destinaciju i isplaniram svih 10 dana. Hvala mu. Kako agencija nije radila nedeljom, jedini dan kada su mogli da jave za polazak je ponedeljak. Do 10.00 h ništa. Zovem u 11.00 h, nemaju vrijeme, još je rano. Sačekam nekoliko sati i pozovem direktno Belvi. Čovjek koji se javio je bio šokiran jer nisam dobila obavještenje. Dok je razgovarao samnom, poslao ga je na mail. Ne budem lijena, nazovem Mitos i kažem: „Sram vas bilo!!!“ i otvoreno kažem kako su putnici Belvija već obavješteni i da znam da su i oni dobili identičan mail kada i putnici. Pravdali su se kako nisu. Ma, da, kako da ne. Za nekoga ko svoj put od 300 km treba organizovati da bi došao do Beograda, a pri tom ne želi da opterećuje nikoga svojim godišnjim odmorom, to vrijeme za javljanje polaska je malo. I do zadnjeg dana nisu znali da li polaze sa BAS-a ili sa parkinga Kuće cvijeća. To je možda i do Skupštine grada i to će se možda riješiti kada se izgrade terminali, ali ta neorganizacija me često „ubija“ i u poslu i u životu. Zaključak je sledeći: ukoliko baš me budem prisiljena, Mitos zaobilazim.

 

Termin aranžmana je od 8. 6. 2022. do 18. 6. 2022. Naravno, polazilo se dan ranije i to u 17.00 h. Taj dio ispred Kuće cvijeća mi se baš svidio jer ima klupa i mnogo drveća tako da nam čekanje nije predstavaljalo problem. Autobus je došao oko 16.30 h i krenulo se na vrijeme. Vodič je bila Svetlana Surculija i posao je odradila više nego korektno. Djevojka se daje srcem i to se vidi. Ne znam koliko je to dobro za nju, za agenciju svakako jeste. Ništa joj ne predstavlja problem i sve možete u svakom trenutku da je pitate. I uvijek je strpljiva i ljubazna.

Autobus je bio solo (nije imao sprat) i bio je ekstremno udoban. Prevoznik je bio Globus iz Despotovca. Vozači su bili ok, jedan bolji od drugog. Kod drugog je bilo malo trzanja, ali ništa strašno. To govorim iz perspektive nekoga ko ima problem mučnine vožnje. A kada smo kod toga, nemojte mi zamjeriti, ali evo jednog korisnog savjeta. Nemam medicinsko uporište za isti, ali od kada znam za ovu informaciju, ja više ne pijem tablete i ne osjećam se drogirano na godišnejm odmoru. Flaster peko pupka. Bilo koji, smo da prekrije površinu. Znam, suludo je. Ali radi. Ne za neke lude vožnje formule 1, ali meni pomaže već godinama.  

Planirano je bilo da se ide preko Lefkade tj. luke Nidri (baš sam se obradovala da ću vidjeti koliko je Lefkada brdovita) i dođe u Fiskardo, ali je došlo do promjene pa se ukrcavalo iz Astakosa za Sami. Na prvobitnu liniju nije bilo dovoljno slobodnih mjesta na trajektu. U luku smo došli 3 h ranije. To je zato što su vozači planirali gužve na granici kojih nije bilo. Trajekt smo imali u 12.45 h. Ta luka u Astakosu je baš mala i tu nema ništa posebno da se vidi. Vrijeme smo „ubijali“ pričajući sa drugim putnicima. Bilo je nekih koji su išli baš mnogo puta na Kefaloniju, a svaka informacija je dragocjena pa nam je i vrijeme brzo prošlo. Put trajektom je umjesto oko 2,5 h, trajao oko 3 h jer su sporije vozili zbog uštede goriva. Bus je prvo razvozio putnike za Lasi, a onda za Skalu. A da, dio putnika je bio Belvijev, a dio Robinsonov.

Uglavnom, u sobe smo ušli oko 17.00 h i ljetovanje je moglo da počne.

Bili smo smješteni u vili Katerina u Lasiju. Vila je smještena na uzbrdici. Ta uzbrdica nije baš mala, za one kojima je to bitno. Slika je ne prikazuje vjerno.

Od glavne ceste smo bili udaljeni 170 m, a tu je odmah bila i autobska stanica i market Delfin. Vila ima smještajne jedinice na spratu i u prizemlju. Sprat nisu imali u ponudi kada sam tražila, tačnije, sve je bilo rasprodano pa smo bili u prizemlju. Kasnije će se ispostaviti da je to bila bolja opcija. Vlasnici žive u istoj zgradi tj. vili na spratu. Za vrijeme boravka vidjeli smo samo gazdaricu, njene dvije ćerke i malog unučića tako da ne znam koliko ih je.

Sobom smo bili zadovoljni. Bio je studio 2+1, a da bi bio apartman, samo su trebala vrata između sobe i kuhinje. Kreveti su bili udobni, iako dupli malo uži od naših standardnih. Bilo je i dovoljno prostrano.

Kuhinja je imala sve potrebno posuđe, kuhalo, rešo (ili kako god se zove taj uređaj) sa dvije grejne ploče i rernom, veliki frižider sa dijelom za zamrzavanje i sve je dobro radilo. Gazdarica nije smanjivala temperaturu u frižideru.  Pritisak vode je bio dobar i tople vode je bilo u svako doba dana, a stvarno nas je bilo mnogo u vili.

Kupatilo nije bilo premalo kako inače zna da bude. Tuš je imao zavjesu što je meni baš prednost. Morate malo da pripazite kako da namjestite zavjesu da voda ne iscuri na pločice, ali ništa strašno. Iznad tuša je prozor pa bi malo više osobe trebale da pripaze oko otvaranja/zatvaranja. Dobili smo 2 mala i dva velika peškira i jedan peškir za ruke i lice. A dobili smo i 2 toaletna papira. Čim bi se jedan potrošio, drugi bi bio donešen. Bilo je i tečnog sapuna. A u kupatilu je bio i fen.

Iz soba u prizemlju se nije moglo vidjeti more, ali vila ima baš veliko travnato i lijepo uređeno dvorište. Iz jednog njegovog dijela se vidjelo more. Ispred soba su postavljene stolice i sto nezavisno od stola i stolica u kuhinji. Preko puta je štrik sa štipaljkama za veš.

Peškiri su nam zamijenjeni 5. dan. Čistili su 3 puta u toku našeg boravka. Za vrijeme čišćenja su iznosili i smeće, čak i ako ste ga vi iznijeli, ali vam se u međuvremenu nakupilo par otpadaka u korpi. Gazdaricu smo vidjeli prvi dan i poslednji, kada je naplaćivala boravišnu taksu. Nenametljiva žena. Zadnji dan nije čak ni kontrolisala da li je sa inventarom sve u redu. Stvarno smo zadovoljni vilom i opet bi odsjeli na istom mjestu. Nakon nekoliko dana hodanja po Kefaloniji, i ta uzbrdica se „izravna“. Ha, ha, ha.

Moram da pohvalim komšije iz smještaja. Stvarno su ljudi bili fini i pristojni. A odlazili smo i vraćali se u razno doba dana pa i noći. Upoznali smo divne ljude iz Leskovca. Mislim da smo im „prodali“ Skijatos.  I ljudi u busu su bili obzirni. Čim bi pala noć, svi bi se utišali i moglo se mirno putovati.

 

Iako nam je prva plaža bila Gradakia, udaljena 800 m, nama je prvi dan bitno raspakovati se i otići u nabavku, možda i prikupiti neke informacije, tako da smo odlučili da se ne kupamo taj dan. Bilo je već oko 20.00 h kada smo završili sa svim, a nakon 35 h putovanja (od trenutka kada smo izašli iz kuće), trebalo smo odmor i dobar san. Da, to je ljubav prema Grčkoj. Kada ti ni toliki put i čekanje ne predstavlja teret za ljepotu koju ćeš da doživiš.

[meteori]

9. 6. 2022. četvrtak, Fanari put

 

Imali smo sastanak sa vodičem (ili da zbog rodne ravnopravnosti kažem vodičicom ) u 10.00 h. Bila je tačna. Sastanak je održan iza vile pod suncobranima. Tu nas je upoznala sa ostrvom, mjestom Lasijem, gradom Argostolijem, plažama, izletima... Nama na ljetovanju ne trebaju ti sastanci jer smo puni informacija, ali volimo da ispoštujemo vodiča pa prisustvujemo svaki put. Ceca je bila temeljna, strpljivo je odgovoarala na pitanja, neki putnici su imali primjedbe vezane za sještaj koje su otklonjene dok je trajao sastanak itd. Od izleta su bili ponuđeni:

1.     Manastri Sv. Gerasima, Kastro (ukoliko grupa izrazi želju), Drogarati, Melisani i kupanje u Asosu, slikanje na vidikovcu Milosa (to je kao neka kružna ili polukružna tura) 53 € po osobi sa uključenim ulaznicama u tu cijenu. Okvirno vrijeme 09.00-16.00 h.

2.    Itaka 50 €. Podrazumijeva kružnu turu, plažu, glavni grad, kupanje, dolazak u Agia Efimiju i povratak u Lasi. Okvirno vrijeme 09.00-18.00 h.

3.    Posjeta ostrvu preko puta (Vardiani), kupanje na jednoj od plaža, ručak i piće za 70 €. Okvirno vrijeme 09.30-17.00 h.

Gore napisano nije greška. Cijena je po osobi. Sa ekonomskog aspekta, ukoliko ste vozač i želite da iznajmite automobile, a dolazite u paru, za novac koji potrošite na jedan izlet, možete iznajmiti automobil na dva dana. Da, potrošićete i goriva, ali i vidjeti mnogo više. Ovom cijenom nisam bila iznenađena jer sam čitala da su izleti na Kefaloniji skuplji u odnosu na druga mjesta u Grčkoj. Mislim da se realizovao samo jedan od tih izleta.

 

Nakon sastanka, odlučili smo se za Fanari put. Vidjećemo Argostoli, prikupiti informacije i upoznati se sa okolinom. Imali smo namjeru da rentiramo bicikle pa smo išli u potragu za njima. Na internetu smo našli par kuća koje ih izdaju, ali dok se čovjek ne uvjeri na licu mjesta, sve je to mačak u vreći. Na internetu su najbolju ponudu imali „Rent a bike Kefalonia“. Oni su odmah poslije Avin pumpe na putu Lasi – Argostoli. U ponudi imaju kvadove, motore i bicikle (uključujući i električne). Imaju sajt sa cijenama i radno vrijeme im je prilagođeno turističkoj sezoni. Na sajtu je sve transparentno. Možete se osloniti. Tu smo zavirili skroz neoduševljeni biciklima, malo se zadržali i nastavili dalje.

Grad Argostoli nas nije „kupio“. Kuće su nekako nemaštovite, sve iste, što kaže gđa Sandra (@sandraivlada), grad nema dušu. Iako djeluje da se u uličicama možete izgubiti, bitno je da u glavi imate da se grad, najprostije rečeno, sastoji od 3 paralelne ulice. Jedna je ona koja vodi za Lasi, druga je ona koja je uz more i treća je između te dvije. Naravno da ih ima više, ali ove su prometnije i veće. I kada idete poprečnim ulicama gore ili dole, uvijek ćete izbiti na jednu od te tri. 

Tako smo i mi došli do sledeće destinacije a to je druga agencija za iznajmljivanje bicikala, Ainos. Muž je prišao na 5 m, okrenuo se brzinom svjetlosti i samo rekao: „Nastavi da hodaš, ne zaustavljaj se.“   Bila sam zbunjena. Kasnije mi je rekao da su bicikli takvi krševi da nije htio ni da ih gleda. Ja sam predložila da ipak uđemo i pitamo. Istorijsko ne je presudilo. I tako šetajući ulicama prema luci, dođemo i do ulice koja je zatvorena za saobraćaj sa svim onim džidža-bidžama koje, ako ne uđemo, uštedićemo 100%. Mislim da će me pojedine žene na ovom forumu poželjeti ubiti.

Dakle, u toj ulici je valjda šoping raj. Ja volim to šarenilo na moru, ali me smara da na odmoru šopingujem. Pa, onda ne mogu ništa reći za cijene, mogu samo reći da ima butika i sa markiranom garderobom, ali ima i onih sa obično robom. Valjda za svakoga po nešto. Tu smo vidjeli jedan bicikl kao reklamu za iznajmljivanje i odemo do radnje da vidimo šta nude. Ništa. Doslovno. Sezona im još nije počela i vlasnik nam kaže da nam može za 7 dana nabaviti šta god za želimo. Mi mu lijepo objasnimo da nemamo 7 dana, a on nama slegne ramenima u maniru šta je tu je. Malo nam je djelovao da se hoće pohvaliti, a nema baš pokriće za to pa smo se pitali da li samo hoće da pokuša da „okupa“ turiste jer je mogao da shvati da nismo zapadnjaci. Gledali smo mi i bicikle u rent a car agencijama kao i onima koji iznajmljuju motore, ali smo shvatili da tek kod njih nema ništa. Električne nismo htjeli. Sad kada smo sve obišli, shvatili smo da smo „osuđeni“ na „Rent a bike Kefalonia“. Dobro. Šta je tu je.

Idemo dalje, prema luci, da malo vidimo grad, a poslije i da nađemo neku plažu za kupanje. Taj dan je bilo oblačno, noću je padala kiša, ali dan je osvanuo dobar. U luci se uvijek može vidjeti minimalno jedan kruzer, tada su bila 3.

Šetalište uz more je uređeno, popločano. Ali pošto je to luka, ne treba očekivati pretjeranu ljepotu mora.

 

Kada se izađe iz grada, postoji stazica koja vodi do Fanarija. Jednim dijelom je asfaltirana, ali ima i utabanih dijelova.

Na tom putu možete naći i stari mlin koji je devastiran.  A onda nailazite i na taj čuveni fenomen gdje voda ponire i nakon 2 sedmice se ulijeva u Melisani jezero.

Prvo što vidite je ovaj restoran.

A onda iza njega i taj geološki fenomen.

Restoran, u momentu kada smo mi bili, nije radio pa se moglo lijepo slikati. Otvara se kasnije u toku dana.

Odmah u blizini je i Fanari plaža. A u daljini se vidi i svetionik. Plaži se može pristupiti stepenicama, ali ima i klasični spust. Sama plaža je vrlo uska i sa šljunkom malo veće granulacije. More je izuzetno čisto i izuzetno plitko. Prirodnog hlada nema, postoji jedna kabina za presvlačenje. U samoj blizini je i kamp naselje.

Nismo se kupali baš zbog toga što nema prirodnog hlada, a već smo osjetili da gorimo od tolikog hodanja.  Sledeća tačka je bio svetionik. Sam pristup do njega je izbetoniranom širokom stazom. U suštini se i tu možete kupati, vidjeli smo neke lokalce, ali da je nešto atraktivno, nije.

Preko puta svetionika je poluostrvo Paliki.

Sada se krećemo dalje prema Lasiju i ovaj put nailazimo na razne utabane i manje utabane stazice. Na plaže kojima se uglavnom ne može prići ukoliko niste kaskader. Nekima je i moglo, ali nisu bile baš previše čiste. Ipak je prethodni dan padala kiša. Ali možete da nađete lijepe pejzaže za slikanje, a i prolazite krož šumu pa je i uživanje.

 

Dalje idemo prema plaži Kalamia. Ona se vidi sa ceste. U pitanju je uvala i sa Fanari puta se spuštate pješke, ukoliko ste autom. Nije daleko. Kvadom, motorom i biciklom možete do same plaže. Plaža je urbana, sa ležaljkama suncobranima i jednom tavernom. Ulazak u more je postepen. Prirodnog hlada ima malo sa lijeve strane od stijena (gledajući ka moru). Na plaži je pijesak, više djeluje kao riječni, ali pijesak. More je bilo toplo i čisto. Uživanje za kupanje. Dvije ležaljke i suncobran su koštali 8 €.

 

Vraćamo se u „Rent a bike Kefalonia“ i iznajmljujemo bicikle na 5 dana. 3+2. To znači da ćemo ih voziti tri dana zaredom, praviti pauzu pa onda 2 dana, a sve po cijeni kao da ih iznajmljujemo 5 dana zaredom.  Upoznajemo Džerija, Grk rođen u Americi. Po akcentu se ne bi reklo da ima veze sa Amerikom. Lik je sav istetoviran i bradat je. Na prvu liči kao da pripada nekoj bandi. Kasnije će se ispostaviti da je baš, ali baš dobrica. Neko zbog koga nam je Kefalonija ostala u srcu. Nešto o svemu tome kada dođe dan za vožnju. Nakon 10-ak km, možda i više jer slika ne prikazuje realan put, sretni i umorni smo stigli u sobu i mogli konačno da planiramo ostatak odmora.

10. 6. 2022. petak, plaže Platis Gialos, Makris Gialos i Paleostafida

 

Shvatili smo da nam treba još jedan dan odmora prije biciklanja. Odlučujemo se za najdalju plažu na pješačkoj turi. I nismo pogriješili. Platis Gialos je udaljen 2 km od vile Katarina. Možete doći i autobusom, ukoliko vam je to daleko. Stanica je tačno kod skretanja za plažu i hotela White rocks (4 zvjezdice) nakon čega nastavljate betoniranim prilazom do hotela. Ako ste automobilom ili nekim manjim prevoznim sredstvom, možete se spustiti na parking skroz do plaže. Za malo nesigurnije vozače, prilaz je strm.

Ali je plaža božanstvena. I taj dan je u početku bilo oblaka i vjetra pa se i boja mora mijenjala. Bilo je i talasa. Pijesak je fin i mekan, na plaži je bilo malo bio otpada koje more izbaci, ali ništa strašno. Tu su i ležaljke i suncobrani, ali i tuševi i kabine za presvlačenje, mreža za odbojku, spasilac (koji je taj dan izgledao imao slobodan dan ). Postoji i dio slobodan od ležaljki, sasvim lijevo gledajući ka moru. Na prirodan hlad nemojte računati osim ukoliko ne želite da se povučete iza parkinga uz stijene. Postoji po neka palmica ili nisko rastinje, ali to je sve slabo. Mislili smo da će biti nekakve kontrole od strane hotelskih radnika, ali je sve bilo baš opušteno. Pitam se kako je u sezoni. Postoji i prilaz za invalide. Doduše, taj prilaz ne vodi direktno u more.

Za ljude kojima novac ne predstavlja problem, a žele da budu smješteni u hotelu sa baš dobrom plažom, uvijek bih preporučila Platis Gialos.

Sa početka prilaza plaži, vidi se i plaža Makris Gialos.

Do plaže Makris Gialos tj. dijela gdje je bar Costa Costa možete autom. Ne do same plaže, da me ne shvatite pogrešno, ali vrlo blizu. Spust je samo za pješake i prilaz je betoniran.

Ko voli urbane plaže, guzvu, buku, glasnu muziku ovo je prava plaža za sve to. Set suncobran i dvije ležaljke je jedan od skupljih na Kefaloniji i košta 15 €. Postoji i dio za sopstveni mobilijar, desno od plaže gledajući ka moru. Ne bih baš računala na neki prirodni hlad. Izvinjavam se zbog slike sa tablom za informacije, izgleda da sam nekako stavila prst, a to mi je jedina slika.

 

Pošto nam se taj dio zbog prevelike gužve nije svidio, prelazimo na drugi dio iste plaže. Dovoljno je pratiti znakove da vas odvede do bara do koga se spuštate stepenicama i na plaži ste. Ono što smo mi vidjeli iz tog bara nam se uopšte nije svidjelo. Taj dan je, osim talasa, bila i plima pa je plaža bila prilično uska. Nije nam se uopšte dalo silaziti, već smo produžili do sledeće plaže. Kada ste smješteni u Lasiju, imate taj luksuz da možete da birate.

 

A sledeća plaža je Paleostafida. Smještena je tako da doslovno morate ući u dvorište hotela Mediterranee (4 zvjezdice). Bila sam uvjerena da će nas neko vratiti tj. da je plaža rezervisana samo za goste hotela, ali niko na nas nije obraćao pažnju. Desno, gledajući ka moru, postoji dio sa ležaljkama i sundobranima, 9 € za set, a lijevi dio za sopstveni mobilijar. Plaža je pjeskovita sa pijeskom koji mi je ubjedljivo najbolji od svih plaža na kojima smo bili na Kefaloniji. Prirodnog hlada je zanemarivo malo. Ulazak je postepen i temperatura je bila prijatna.

 

Dan završavamo sretni i spremamo se za prvi dan biciklizma. Samo me u malom mozgu kopka taj Makris Gialos jer sam i čitala i gledala da je to baš dobra plaža.  

[meteori]

11. 6. 2022. subota – Tvrđava Sv. Đorđa, plaže Koroni, Pessada, Ai Hellas, Ammes, Megali Amos i Spasmata cca 67 km

 

Kako „Rent a bike Kefalonia“ radi od 08.30 h, pitali smo ih da li možemo da dođemo po bicikle prethodni dan pred kraj radnog vremena. Može, bez problema. Sve što iznajmljujete, iznajmljujete na 24 h. Rade do 20.00 h, ali su vrlo fleksibilni i ostaju i do 20.30 h, čak i do 21.00 h. Sve što smo se dogovorili sa Džerijem (inače Gerasimo), ispoštovao je i uradio. On ne vozi bicikl već motor pa ne može mnogo da pomogne sa biciklističkim savjetima, ali ima znanje oko servisa i uradiće sve što mu se kaže. Kada smo pitali šta se dešava ukoliko dođe do krađe bicikla, rekao je da na Kefaloniji ne postoji ta vrsta kriminala. To je rezervisano za Atinu i Solun. Ok, ali šta ako. „Niko vam ne smije ukrasti bicikle.“ Na moje pitanje da li je u nekoj bandi, samo me je značajno pogledao i nasmijao se. OK. Imamo brata na svojoj strani.  Uz bicikl, kao standardnu opremu dobijate kacigu, sat (neprecizan jer ga nisu kalibrirali za svaki bicikl posebno), katanac, alat, svjetla (imali smo svoja), mini pumpu (pristaju da daju i veliku, mi smo tražili), pribor za prvu pomoć, elastične trake (kod nas je uobičajena riječ za to „mačak“ na šta je Džeri ostao šokiran ), rezervnu gumu (dobili smo 3) i pribor za krpanje. Ukoliko probijete gumu, plaćate je 4 €. Doplata za bisage je 1 € po danu. Sve možete da birate. I kacigu i bisage i katanac čak i boju elastičnih traka.  Rekli smo Džeriju gdje idemo sledeći dan i dan nakon toga i pozdravili se sa njim.

Bicikli su im polukrševi za ostrvo kakvo je Kefalonija, a za bicikle koje smo iznajmljivali na Zakitosu, pravi krševi. Ali šta je, tu je. Snađi se sa onim što imaš i izvuci najbolje iz toga.

Već sam spomenula da ove godine nisam u fizičkoj formi. Već imam iskustvo kao da iz bicikla izvučem najbolje pa mi to malo olakšava put. Ali ja sam htjela na Kefaloniju i rekla sam sebi da ću, bude li trebalo, i gurati.

Gazdarica vile Katarina nam je dozvolila da bicikle držimo u sobi. Iz tog razloga je bilo dobro što je sprat bio zauzet pri rezervaciji smještaja.  Vjerovatno smo mogli i negdje drugdje da ih smjestimo, ali ovako su nam bili na dohvat ruke u rano jutro, da ne moramo nikoga da budimo.

 

Krećemo rano prema prvoj stanici, tvrđavi Sv. Đorđa (Castle of Agios Georgios). Na slici plana puta označila sam put automobilom. Mi se nismo strogo držali te trase jer smo biciklima nastojali da se maknemo sa glavne ceste koliko je to bilo moguće. Bar u početku, dok nismo shvatili da su vozači na Kefaloniji vrlo pristojni, strpljivi i da ne voze kao npr. na Krfu, čak su smireniji i od onih na Skijatosu. Za sve koje zanima cijena goriva, iako cijene divljaju iz dana u dan, evo slika sa jedne od pumpi od Argostolija prema tvrđavi. Usput je i Lidl pored koga smo prošli, ali nismo svratili.

Inače, pumpi imate na svakom koraku i u svakom dijelu Kefalonije gdje smo mi prošli. Usput imate lijep pogled na grad Argostoli, ali samo ukoliko ste biciklom, eventualno motorom jer autom nema mjesta za stajanje.

Do tvrđave možete doći automobilom. Radno vrijeme je od 08.30 do 16.00 h s tim što je zadnji ulaz u 15.30 h. Neradni dan je utorak. Na samom ulazu imate i tavernu. Putnici koji su došli sa nama, rekli su nam da taverna nije radila kada su oni bili. Kada smo mi bili, radila je. Ulaz u tvrđavu se plaća i košta 3 € po osobi. Kućica je jasno označena i ne možete da promašite. Unutra nemate ništa posebno spektakularno, ali je pogled na ostatak Kefalonije zaista lijep. Kasnije smo saznali da postoji mural Milice Branković, ćerke despota Stefana Brankovića i Jelene Paleolog. Čini mi se da je mural iza kućice gdje se prodaju karte, ali ne mogu da tvrdim. A u blizini, na suprotnoj strani od tvrđave, imate i malu crkvu.

 

Dalje putujemo prema Koroni plaži. Usput imamo lijepih prizora.

 

A onda ugledamo i nju, divlju i netaknutu.

 

Do Koroni plaže ne možete stići automobilom jer je put devastiran. Možete samo do jednog dijela, a dalje morate pješke.

 

Problem je što je plaža navodno zatvorena za javnost. Navodno ju je neko htio uzeti pod zakup, ali je bilo protesta od strane lokalnog stanovništva. To smo saznali tek pri povratku sa ljetovanja. Na njoj nemate apsolutno ništa. Izgleda da su svi radovi stali dok se problem ne riješi. Uz put imate česmu sa pitkom vodom, vrlo hladnom i osvježavajućom i malu kamenu klupu gdje možete da se odmorite. Put nije pretjerano naporan.

 

Do samog pristupa plaži moraćete da prođete kroz malo kamenja, a na njoj je pijesak. Kako je bilo talasa, more je izbacivalo sitne kamenčiće, a ni talasi nisu bili baš bezazleni iako slika to ne prikazuje vjerno.

 

Osim nas, na plaži  je bilo još samo troje ljudi, ali su bili baš daleko od nas na skroz drugom dijelu koji čak i nije pripadao plaži pa ih nismo ni vidjeli. Donijeli su šator i uživali. Pri povratku nas se desila zanimljiva situacija. Penjmo se prema mjestu gdje je „parking“ i gdje smo i mi ostavili bicikle. Sreće nas čovjek i pita da li je parkirani auto naš. Kažemo da nije, ali da su bicikli naši. Pita nas da li je još neko dole i mi kažemo da jeste. On nam kaže da se do plaže ne može. I onda ga mi stanemo ubjeđivati da može, a on nas da ne može. Pa, sada smo došli sa nje! Tvrdoglavi Bosanci.  A on onda kaže kako je pristup zabranjen i da je to privatno područje. Meni onda sine i kažem: „Aaaaa... Vi ste lokalac. U redu. A gdje je tabla da je područje privatno?“ A on je samo odmahnuo rukom kao da je tabla završila u nekoj međi usput. Ha, ha, ha. I onda nam kaže: „U redu. Sada ste bili tu i nemojte više dolaziti.“ A mi se mislimo kako Kefalonija ima toliko plaža da i nemamo potrebu. Čekao je i čekao da se oni ljudi popnu i na kraju ih nije dočekao. Na povratku nas je prestigao i srdačno pozdravio.

 

Sledeća stanica je plaža Pessada. Namjerno pišem engleske nazive da se, onaj kome to bude u interesu, lakše snađe na google mapi. Iznad pristupa plaži imate mali parking, za cca 5-6 auta nakon čega silazite stepenicama. Nije baš savršeno obilježeno pa evo slika koje i nisu baš idealne.

Kada siđete niz stepenice, nastavite desno gledajući ka moru. Prolazite kroz ovakvu stazu, koja nije duga, ali morate savladati i kamenje.

 

A onda nailazite na ovu tablu.

Pa na ovaj raj.

Nisam je mogla u potpunosti slikati jer su na sred plaže, na stijeni, bili neki Italijani, njih četvoro, a na samoj plaži je bilo isto toliko Grka. I to je sve. Plaža je mala, pjeskovita i na njoj nemate ništa. Ulazak je postepen, more je malo hladnije, prirodnog hlada ima od stijena i toliko je zadivljujuće čisto. Uživancija.

Mnogo je plaža između Koroni i Pesade. Nisam sigurna i autom da je izvodljivo obići ih sve u jednom danu. Mislim da bi to ipak bilo trčanje. Zato smo se i mi opredijelili za neke koju su nama djelovale po mjeri. Kefalonija je veliko ostrvo. Mislim da bi se, ukoliko čovjek ima želju da je cijelu obiđe, trebalo izdvojiti 4-5 godina. A na kraju krajeva, zašto se jednom i ne vratiti.

 

Za sledeću stanicu biramo plažu Ai Helis. Da li zato što je sunce već bilo u opadanju, ali nije nam se svidjela. Pristup je stepenicama, prirodnog hlada ima, ima i suncobrana i ležaljki i dio za sopstveni mobilijar, ali mi smo se samo okrenuli i otišli dalje. To se nije moglo mjeriti sa Pesadom.

Ammes plaža mi je bila privlačna zbog slijetanja aviona. Putuje se uz samu ivicu mora gdje, usput, imate i taverni, ali ima i trotoar za pješake. Plaža je manja i uska, pjeskovita. Odmah je uz cestu pa je pristup autom moguć. Slika mora nije relevantna jer, kao što sam rekla, sunce je bilo u opadanju. Ležaljke i suncobrani zauzimaju većinu površine, ali ne svu. Slijetanje aviona nije ni kao na Skijatosu, ali mogu se napraviti lijepe fotografije ako se namjestite i čekate. Ja nisam imala želju da se tu kupam pa smo samo usput uslikali avion koji je baš tada slijetao.

Sledeća plaža je Megali Ammos. Mužu se jako svidjela. Rekao je da tu moramo doći jedan od dana. Na plaži je pijesak i gotovo da nema hlada. Slika nije reprezentativna, ali smo se vratili pa će biti i boljih slika u nastavku.

Dalje prolazimo pored plaže Spasmata. Iznad plaže je parking za automobile kojih je bio popriličan broj i taj dan i kasnije. Pristup je moguć betoniranom stazom, ali je plaža toliko ružna da sam se pitala šta ti ljudi rade na njoj. I bila je prljava. I pijesak je djelovao kao riječni. Ne, hvala, idemo nazad u vilu. Za danas baš nije bilo malo.

[meteori]

12. 6. 2022. nedelja – neplanirani Asos i planirani Mirtos, cca 80 km

 

@Tirkizna, mislim da je ovo priča za tebe.  

Džeri nam je rekao da ne idemo kroz unutrašnjost ostrva do Mirtosa nego pored mora i da je taj put ravan. Džeri nije nikada vidio Lijevče polje i tu ravnicu.

Ustajemo rano i spremamo se za Mirtos, samo smo Mirtos i planirali taj dan. Ja sam cijelo vrijeme spominjala onaj pješački most u Argostoliju i kako ga još nismo posjetili. Most, most, most… I to jutro muž kaže da idemo preko mosta. Ja sretna kao malo dijete.

Na mostu samo po koji trkač i neko ko je prisiljen ići na posao. Sve mirno. Slikanje bilo gdje, bilo kada i iz bilo kod ugla. A onda između Britanskog groblja i crkve koja je samo malo dalje udaljena od groblja, počinje, ničim izazvan, da nas prati on.

Dakle, nismo mu se obraćali, hranili ga, zvali ni bilo šta drugo. Pomislili smo, u redu, pratiće nas neko vrijeme, a onda će da odustane. Jutro je. Na putu je hlad od stijena, još nije strašno ugrijalo. Mi imamo vode, ali samo u flašama. Prva stanica za odmor je selo Farsa kod crkve. Tu imate vidikovac sa klupama i drvećem. U blizini crkve postoje taverne koje nisu radile jer je bilo rano, ali kada smo se vraćali, vidjeli smo da rade. Prodavnica nemate. Džeki (pošto se svaki drugi pas u našem kraju zove Džeki) obilazi oko crkve, njuška i posmatra. Nakon odmora muž predlaže da mu pobjegnemo jer je put dalek. Hm. Pokušajmo. Nastavljamo i taman kada smo pomislili da smo uspjeli grčki Džeki pobjedonosno dokaska ispred nas i nastavlja put zajedo sa nama. Cijelo vrijeme nas je na neki način branio. Kada bi naišlo auto, on je prelazio u suprotnu traku tako je su auta bila prisiljena da voze polako i oprezno. Onda smo počeli da galamimo na njega jer smo se bojali da ga neko ne zgazi i pokušavali smo da ga naučimo da ide ili iza nas ili ispred nas. Znao nam se petljati i u točkove. Ne često, ali smo morali biti oprezni. Kako smo se odmicali dalje prema Mirtosu, shvatili smo da Džeki mora da pije vodu, a nismo imali rješenje. Onda smo naišli na par lokvi sa strane gdje smo namjerno stajali kako bi se on mogao napiti i malo odmoriti. Nije odustajao. U selu Katochori smo naišli na grupu pasa koja ga je napala, a on je samo mahao repom i miroljubivo ih gledao. Odustali su nakon par sekundi. Evo ga na vidikovcu kod Agia Kiriaki plaže.

Inače, na tom putu imate baš lijepih vidikovaca, mnoge od njih je moguće vidjeti i autom jer postoje prošerenja na putu.

Prolazimo pored prvog vidikovca na Mirtosu (dakle, prije skretanja za Mirtos ako se kreće iz Argostolija) jer je autobus taman stao i mislim da nikada ne bi došli na red da napravimo dobru sliku. Na Mirtosu ima malo talasa, ali ne djeluje strašno. Nadam se da će tako i ostati. Želim Mirtos bez talasa iako mnogi kažu da baš te talase treba doživjeti jer je, u suprotnom, Mirtos obična plaža. Hm.

Kako je još uvijek rano, muž pita da li sam za to da ne idemo odmah na Mirtos nego da produžimo do Asosa. Daaaaaaaaaaa… Bože, smanji mi malo želju za avanturističkim duhom jer ne znam u šta se upuštam.  

Onda dolazimo do vidikovca broj 2 i tu stajemo. E, taj vidikovac je ono što vidite na slikama.

Lijepo je ograđen, ima prostora i da se parkira auto, više njih. Ali da bi dobili baš dobru sliku, odmaknite se od tog uređenog dijela. Postoje dva mjesta koja su posuta šljunkom, gledajući ka moru oni su sa lijeve strane. Ta mjesta su mnogo bolja za slikanje i dovoljno su široka da ne rizikujete klizanje ili padanje. Kada smo mi bili, autobus se taman spremao da ode tako da smo uspjeli da vidimo svaki dio tog vidikovca. Ali vjerovatno ljudi koji izađu iz autobusa jedva čekaju da uhvate dobru sliku pa ne obraćaju pažnju na ta mjesta. Džeki je s nama i ponosno maše repom, a mi trebamo na vrh ovog malog brda.

U još par navrata muž je pokušao da pobjegne Džekiju. Znala sam da od toga nema ništa jer je previše pametan. Na kraju je i on odustao. Vodu smo nekako pronalazili tako da nije bio žedan, a odricali smo se svojih sendviča u njegovo ime. Spust do Asosa je sjajan za bicikliste. Naravno, to znači da će penjanje nazad biti pakao. Ali sama sam to tražila, zar ne?  

U Asosu imate prodavnicu ali ne na putu do tvrđave nego dublje u selu. Usput imate taverni gdje možete da se snabdijete vodom. Inače smo slabo viđali prodavnice po selima, ali taverni ima tako da, ukoliko ste na biciklu, ne možete ostati bez vode.

Put do tvrđave je popločan, ali je zabranjen za automobile. Za automobile postoji parking koji je odmah ispod puta koji vodi za tvrđavu, a tu je i jedna od plaža. Bicikli i motocikli mogu na tvrđavu.

Cijelim dijelom imate ovaj kameni zid na koji možete da sjednete i odmorite, a ima i dijelova koji su u hladu tako da ne bi trebalo biti naporno. One slike sela Asos koje viđate na netu su napravljene sa te staze. Živopisno je i mogu se uraditi baš lijepe slike, pogotovo ako taj put obilazite pješačeći. Kako smo ispraznili jednu flašu vode, mogli smo da joj odstranimo dno i da nam to bude posudica za vodu za Džekija. Sada je već postajalo ozbiljno vruće. Odmaramo u hladu i sve troje se častimo sendvičima. Džeki dobija veći dio jer je herojski prevalio sada već oko 35 km. Mi možemo i ostale poslastice iz ruksaka koje psi ne jedu.

Ulaz u tvrđavu se ne plaća. Nema čak ni kućice sa informacijama. Unutra kao da se krenulo sa obnovom, ali se naglo stalo i tako stoji već godiama. Staze su kamenite, ali taj kamen je baš oštar pa je preporuka da se obuje nešto udobno, ali sa debljim đonom. Nije za papuče! Vidikovce nemojte očekivati. Označeni su na karti, ali do njih se teže dolazi i nisu ništa posebno. Pravi vidikovci su ti na stazi do tvrđave prema selu Asos. Inače, unutrašnjošću nismo bili oduševljeni. Ali ok, bilo bi nam žao da je nismo vidjeli. U neke objekte se može i ući.

 

Kako smo se spuštali biciklima, nismo mogli da stajemo baš na svakom mjestu i zato je obilazak ovog dijela bolji pješice, ali evo par slika.

 

Plaže u Asosu, na putu do tvrđave, nisu ništa posebno. Možda će na slici da djeluje drugačije.

Muž nije htio da se kupa, nije mu dovoljno čisto. Kaže, čeka Mirtos. Razmazila ga Kefalonija. Ja sam znala šta me čeka u povratku pa sam morala da se rashladim. Na ovoj plaži iznad imate klupice i stolove, a pored wc. Šljunkovita je, ali se vide noge kada se uđe u nju. Ja čistoću tako mjerim. Bilo mi je osvježavajuće. Džeki je strpljivo čekao u hladu.

A povratak… Povratak je bio paklen. Ko je išao makar i autom, zna o čemu pričam. Ko nije, nemojte pomišljati da tu turu radite biciklom osim ako nemate baš dobar bicikl i ako niste u baš dobroj formi. Mislim da smo stajali na svakih pola kilometra ili kilometer. U jednom momentu, na jednoj od krivina, naišao je bus i ja sam morala da siđem sa bicikla i odem skroz na proširenje koje to nije jer je puno oštrog kamenja i tu auto ne može da stane. Vozač je slegnuo ramenima jer nije bilo drugog izlaza, a ja sam pokazala palac prema gore jer sam shvatila situaciju. Ko ne voli krivine, taj put mu se neće svidjeti ni autobusom. Ali ok, preživjela sam. Jeste da smo često stajali zbog mene, ali nisam gurala. Bila sam ponosna na sebe. Komšije su sledeći dan išli istu dionicu i nisu mogli da vjeruju da smo to prešli biciklima. A kada se popnete, onda taj dio oko Mirtosa djeluje ravan.  

Šalu na stranu, kada se penjete do Mirtosa (iz pravca Argostolija), taj dio je jedan od boljih na dijelu Kefalonije koji smo mi prešli. Daleko je to od ravnog, osim ako idete autom pa nemate najjasniji osjećaj. Pričam iz perspektive bicikliste. Ali se do skretanja za Mirtos može biciklom čak i ako niste u vrhunskoj formi i nemate vrhunski bicikl. Za amatere nije. Nemojte razmišljati na način “nisam vozač, iznajmiću bicikl i ići na Mirtos”. Ne. U tom slučaju, idite autobusom. Povratak je fantastičan. Često ne morate da okrećete pedale. Dakle, ipak ima brda, samo nije strašno kao na ostalim dijelovima ostrva. Npr. put do tvrđave Sv. Đorđa prethodni dan je mnogo zahtjevnija tura nego tura na Mirtos.

Kad smo pomislim gdje smo bili…

Dolazimo do kretanja za Mirtos i tu nailazimo na dvije prodavnice. Kod jedne stajemo i muž me upozorava da oni prodaju samo plažni mobilijar i slično, ali ja sam već ušla i momak koji tu radi me je video. Izvinim se i kažem kako sam trebala vodu a on pokazuje na frižider. Tu kupujemo vodu jer se treba popeti i sa Mirtosa. Voda je 1,0 € za bocu od 1,5 l. To se čini mnogo ako kupijete cijelo pakovanje za 2,20 €. Ali na biciklu ne možete da nosite baš toliki teret. Džeki ulazi i liježe pod klimu dok mi plaćamo vodu. Pitam ga da li mu pas smeta na šta on odgovovara da mu ne smeta i pita nas da li je pas naš. Kažemo da nije i počinjemo priču sada već ispričanu nekoliko puta jer smo, zajedno sa Džekijem, glavna atrakcija gdje god da se pojavimo. On nam kaže da Džeki nije običan pas (ili običan Džeki) nego je priznata pasmina goniča. A, zato je stalno ganjao ovce, koze i krave. Jedna krava se strmoglavila niz liticu zbog Džekija, ali je preživjela. U krvi mu, nije on kriv. 

Sa momkom se upustimo u razgovor i pitamo ga koja od 3 taverne je dobra za klopu. On, kao i svaki pravi komšija, politički korektno kaže da ne trebamo očekivati hranu sa 5 zvjezdica, ali da su sve tri dobre i da imaju domaću hranu. Kažemo mu da upravo to i očekujemo. Kako smo na biciklizmu i obučeni u dresove i opremljeni, uvijek djelujemo kao Šveđani, Nijemci, Holanđani i to nas često i pitaju, da li smo iz tih zemalja. Pa im možda djelujemo i neko dubokog džepa sa velikim očekivanjima.

Odaberemo tavernu koja nam se najviše svidjela, pitamo gdje možemo parkirati bicikle (u taverni pored ulaza) i zajedno sa Džekijem odaberemo sto u hladu. Taverna se zove Mirtos. Opet pitanje da li je pas naš i opet ista priča. Žena (djelovala je kao vlasnica) žuri da natoči Džekiju vode, ali joj kažemo da je i jeo i pio što se i vidi jer samo leži i ne mrda iz hlada.

Naručimo hranu, ja kefalonijsku pitu, a muž bolonjez.

Muž je uzeo bolonjez zbog ugljenih hidrata, a ja kefalonijsku pitu zato jer volim da probam novo jelo, pogotovo ako je lokalni speciijalitet. Pita je bila stvarno dobra i zasitna. Čini mi se da je pita koštala 8 €, a bolonjez 5,5 €. Ista jela su u Lasiju ili Agrostoliju skuplja za 2-3 €.

A onda se spuštamo do Mirotsa gdje nas, na muževu radost, čekaju talasi. Ono što sam amaterski primjetila je sledeće. Kada se vjetrenjače okreću, kupanja na Mitrosu i susjednim plažama nema. Ako miruju ili se okreću toliko sporo da niste sigurni da li stoje ili okreću, onda je kupanje moguće.

Na Mirtosu nas je dočekala crvena zastavila, ali bilo je ljudi u moru ili blizu njega. Čekali su da ih “poklopi” talas. Na slikama (osim možda na drugoj), talasi ne djeluju ozbiljni, ali kad on naiđe… Za mene bi mnogi rekli da sam mršavija. Muž kaže da sam taman. Mene kad taj talas “napadne”, ja se kotrljam nekoliko metara. I zato, vi iskusni Kefaloljupci, sram vas bilo!!! Niko da upozori da, kada su talasi na Mirtosu, trebaju vam štitnici za koljena. Po mogućnosti građevinski. Nekako djeluju najčvršće.  

Iako se navodno ne smatra urbanom plažom, na Mirtosu imate sve. Ležaljke i suncobrane, taverne, wc (i za invalide), tuševe, spasilačku službu, ali i jako mnogo mjesta za sopstveni mobilijar. Autom možete doći skroz do plaže. Jedino što hlada nema baš nigdje.

Za sve one koji su se pitali da li da iznajme motor od 50 cc i idu na Mirtos, odgovor je ne. Sa takvim motorom, možete doći do skretnice za Mirtos i tu ostaviti motor. A onda ili hvatajte mini bus o kome je na ovom forumu bilo riječi (nismo ga koristili pa ne mogu da pričam o tome) ili, ukoliko ste u formi (a ne nagovaram nikoga) 2,5 km u jednom pravcu pješice. Mogućnosti postoje. Prošle godine je momak povezao električni skuter u busu za Skiatos. Sad će neko reći da se ta dva mjesta ne mogu porediti. Ali postoje i razni električni skuteri. Samo hoću da kažem da je mogućnosti više.

U svakom slučaju, na Mirtosu je bila ludnica od talasa. Ali ok, treba i to da se doživi. Nije mi žao izlupanih koljena. Bilo nam je lijepo.

Džekija ni na vidiku. Muvao se, u početku, oko nas, ali se kasnije izgubio. Muž se obradovao da nas je napustio jer je bilo baš toplo, a asfalt vreo što za njegove šape nikako nije bilo dobro. Blesa nas je čekala u hladu gdje smo parkirali bicikle. Prilazio je drugima, mazio se, jeo hranu koju su mu nudili, ali kada smo mi krenuli nazad, krenuo je sa nama.

 

A ovo je slika sa prvog vidikovca, bližeg Argostoliju.

Džeki je nakon nekog vremena posustajao. Kretao se sve sporije, jedva čekao pauze, jeo sve što smo mu davali i pio mnogo vode. Šapice su mu gorjele na vrelom asfaltu i bilo mi ga je baš žao. Sunce jeste bilo u zalasku, ali je asfalt i dalje bio vreo. Malo pred Argostolijem u mjestu koje je bilo naseljeno, napravili smo veliku pauzu, dali Džekiju da jede sve što smo imali, a što je on mogao da jede, napojili ga dobro vodom i dodali gas u nogama. Napravili smo to najviše iz razloga što bi nas on pratio do kraja a gazdarica ima nekoliko mačaka u dvorištu i pretpostavljamo da bi tu onda nastao haos. Iako nam se srce cijepalo, mišljenja smo da je to bilo najhumanije i za njega i za mace. Džeki je bio heroj dana i zaslužio je da se o njemu piše ovako nadugo i naširoko.

 

Pri povratku u vilu, shvatili smo da se mužu otkačila žica na biciklu. A momcima je radno vrijeme isteklo. Zato smo za sutradan imali spremne dvije opcije, zavisno od toga kako će da reaguju u "Rent a bike Kefalonia".

[meteori]

13. 6. 2022. ponedeljak – Drogarati, Melisani, Sami, Gradakia

 

Spremamo se da već na početku radnog vremena budemo u „Rent a bike Kefalonia“. Tražimo Džerija koji nije tu i shvatimo da pričamo sa vlasnikom. Objasnimo mu problem i on nam kaže da žicu mogu da zamjene za pola sata. Pitamo ga da li je uopšte moguće da taj dan biciklanja zamijenimo sa nekim drugim jer nam je već propao dio dana. Čovjek kaže da nema nikakvih problema. I mi odlučimo da idemo busom za Sami. Odlučili smo se da idemo busom jer smo bili više nego svjesni da sa ovim biciklima ne možemo preći dio od Argostolija do Samija. Taj dio je ozbiljno brdovit. Naravno, moja forma nije upitna.  Šalim se. Ali ne znamo gdje je autobuska stanica jer sam zaboravila to da vidim kada sam se pripremala za Kefaloniju. OK, nije problem, imamo vremena napretek. A kada izbijemo u luku, pitaćemo. Jer na navigaciji ima mnogo oznaka za bus, a ne zna se da li je stanica ili stajalište.

Stanica je stotinjak metara od pješačkog mosta, desno gledajući prema mostu tj. moru. Sledeća slika je sa stanice, a gleda prema mostu.

A ovo je slika stanice koju ugledate kada se približavate istoj. Možete ući ili sa lijeve ili sa desne strane gledajući sliku. Na slici su to bočne strane, a ako gledate položaj stanice u odnosu na glavnu cestu, onda je prednji i zadnji ulaz.

Slika stanice sa zadnje strane gdje smo ušli i kupili karte.

Na šalteru je radila jedna ljubazna gospođa. Pošto sam raspored odštampala kod kuće, samo sam je zamolila da mi potvrdi tačnost istoga. Potvrdila je, ali mi je dala raspored na jednom listu papira (moj je bio na 6-7) da mi bude lakše. Rekla sam joj da nam je prva stanica Drogarati i pitala je da li je moguće da nam vozač stane u blizini. Rekla je da nema problema, samo da to isto kažemo vozaču. Karta je koštala 3,7 € po osobi u jednom smijeru i kupujete kartu za Sami. Mi smo ih kupili na šalteru, ali je moguće kupiti je i kod vozača.

Autobus je polazio u 10.15 h. Vozač je mlad, pristojno obučen, a autobusi su udobni, prostrani i klimatizovani. Bio je skoro pun. Vožnja je bila ugodna. Par kilometara prije Drogaratija, pitala sam ga da nam stane u blizini. U suštini, on vam tu ne čini nikakvu posebnu uslugu jer jer tu i autobusko stajalište.

Pogled na Sami iz busa.

Odvajanje za Drogarati pećinu. Skroz lijevo se vidi tabla za autobusko stajalište.

Od tog stajališta do Drogarati pećine (skrećete lijevo, a ima i putokaz) imate 700 m. Ravno je.

Ja sam osoba koja je vrlo ambiciozna kada je godišnji odmor u pitanju. Ono magare između 16 plastova sijena sa početka priče. I mnogo toga isplaniram. I kada se ostvari 80%, ja sam zadovoljna. Jer više volim imati spreman plan pa makar se sve i ne ostvarilo nego ići bez plana pa nešto propustiti, a mogli smo vidjeti. Jednostavno volim biti spremna i informisana. Tako je bilo i ovaj put, mislim što se plana tiče. Plan je bio ići tu turu biciklima, a osim gore navedenog, obići Nautički muzej, Anitisamos plažu i, ako ostane vremena, Odisejev zabavni park. Naravno da je autobusom plan morao da se koriguje. Prioritet je bila pećina i jezero.

 

Ovo je ulaz u pećinu gdje se i kupuju karte.

Jednom stranom ulazite, a drugom izlazite. Ulaz je 5 € po osobi. Kako je u pećini hladnije nego vani, ja sam ponijela trenerku i presvukla se na podestu između stepenica. Imate i kamenu klupu. Nisam sugurna da li je bilo potrebe za tim, ali mi je tako obučenoj bilo izuzetno prijatno u pećini. Ovako se možda ne bih koncentrisala na nju samu nego na to da mi je hladnjikavo.  Ja lično nisam imala priliku biti u pećinama ovog tipa i meni je bilo lijepo. I drago mi je što sam potrošila svoje vrijeme i novac za to. Unutra je vlažno i stalno imate malo vode na površini po kojoj gazite. Preporuka je zatvorena i protuklizna obuća. Mi smo bili oko 11.15 h. Kada ste zaokupljeni ljepotom oko sebe, ne gledate na vrijeme, ali okvirno vam ne treba duže od 30-40 minuta za laganiji obilazak pećine.

U sklopu pećine postoji i jedan dio kao dvorana gdje se održavaju koncerti sa navodno 500 sjedećih mjesta. Kažu da je akustika fantastična. To bi bio doživljaj.

Nakon izlaska iz pećine, razmišljamo se da li da idemo glavnim putem za Sami do Melisani jezera da bi vidjeli Nautički muzej, za šta nam je potrebno 5 km ili da idemo ruralnom cestom kroz maslenike i skratimo pješačenje za 1 km, a žrtvujemo muzej. Ja na svom poslu sjedim i ne umaram se u fizičkom smislu. Mozak trči maraton, ali to je druga tema. Međutim, muž je na ovaj odmor krenuo fizički znatno iscrpljen. Iako oboje volimo aktivno da provedemo godišnji odmor, ipak mi je bilo žao da dodatno pješači makar i 1 km, pa sam iz tog razloga odlučila da žrtvujem Nautički muzej. Juče smo neplanirano vidjeli Asos. A nije loše skupljati razloge i za povratak na Kefaloniju. Nekada. Odlučujemo se za seoske puteve do Melisanija. Krećemo ovim putem. Put je desno kada vam ulaz od jezera ostane iza leđa.

Na samom početku puta sa lijeve strane je bila nenaseljena kuća u čijem dvorištu je bilo stablo kajsije. Hrpe kajsija na zemlji, a niko da ih pokupi.  Imala sam neku najlon kesu, a muž je otišao i nakupio nam kajsija sa zemlje. Bilo je sigurno oko 2 kg. Ako je neko i vidio sa platoa pećine, niko nije ništa rekao. A brali nismo. I kao dvoje nomada, sa ruksacima i kesom kajsija, uputimo se do Melisani jezera. Slađe kajsije u životu nismo probali. Usput smo sretali automobile, onako na prste jedne ruke, lokalce, jer je okolo bilo kuća. Inače, na tom putu je bilo i trešanja, ali i kasnih smokvi. Dakle, da znate za septembar.  Malo je teško objasniti put kojim smo išli. Mi u Grčkoj za pješačenje i biciklizam koristimo navigaciju mapsme jer su na njoj ucrtane i kozje stazice. Uglavnom, u jednom momentu smo izbili na glavnu cestu, malo pješačili njome (oko 170 m), a onda skrenuli za plažu i kamp Karavomilos.

A kada dođete do mora i gledate u njega, skrenete lijevo i samo pravo oko 1,5 km do jezera.

Put je uz more. Prolazite i pored jezera Karavomilos. Jezero je jako lijepo. I puno pataka. Same dođu jer su navikle da ih turisti hrane.

Tu je i taverna. Lijepo je uređena, sa jačim cijenama. Ali u Lasiju imate mnogo ljepših.

Ubrzo poslije taverne, imate putokaze za jezero Melisani.

Malo je uz brdo, čisto da znate, a prolazite i jedan dio kroz naselje. Ovo je prvo što vidite kada dođete do jezera.

Tu ulazite, ali sa druge strane. Mi smo mislili da je to suvenirnica i da postoji neki prirodni ulaz.  Ovako izgleda ulaz.

Kod ove bijele kućice kupujete karte. Cijena je 8 € za odrasle i 4 € za djecu. Radno vrijeme je 09.30-17.00 h.

Kada kupite ulaznice, spuštate se desno stepenicama i ovom stazom.

 

Djevojka na ulazu vam cijepa karte, produžavate još pravo i onda čekate red na vožnju. Izvinjavam se što je ova slika mutna, nemam bolju na kojoj nismo mi.

 

Mi smo stigli negdje pred 13.00 h. Nismo uopšte čekali na red. Više je čamaca koji voze oko jezera. Opet sam zbog ljepote zaboravila gledati na sat, ali vožnja ne traje posebno mnogo. Možda između 15 i 20 minuta, neka lična procjena. Zapao nas je stariji vozač. Malo je pričao o jezeru na engleskom, ali kada je shvatio da je jedan grčki par u čamcu, većinom je pričao na grčkom, pa se onda sjeti i opet se malo vrati engleskom.  Ne zamjeram. Čovjek je vozio fino i polako. Zapala su nas sjedišta u zadnjem dijelu čamca što nam je bilo super jer kada se okrenemo nema glava koje treba da izbjegavamo u kadru. Ovde selfi štap dobro radi posao.  Mislim da taj obilazak i ne može da traje duže od 20 minuta. Nema gdje da traje duže jer imate krug oko jezera i to je to. Uglavnom, po završetku vožnje, ljudi su lađaru ostavljali nešto novca. Sjećam se da sam to pročitala na ovom forumu, ali sam zaboravila razlog. Da li se oni sami time finansiraju? Nisam sigurna. Ostavili smo i mi, naravno. Lađar je bio vrlo zahvalan i nasmijan. I inače je bio prijatan čovjek, simpatičan.

U jezeru je i stanište golubova. I jako mnogo nijansi plave boje. Inače, gornji vidikovac je zatvoren za javnost.

 

Nakon obilaska pećine, odlučujemo da se vratimo prema Samiju. Za “hvatanje” mini busa za Antisamos se nisam dobro raspitala prije nego što smo krenuli (zaboravila sam) jer sam mislila da ćemo to obići biciklima. A da to radimo na licu mjesta bi bilo maltretiranje. Odlučujemo se za kupanje u Samiju. Iako smo bili baš daleko od luke, more u Samiju nam se nije svidjelo. Ni sam Sami. To je mjesto u kome ne bi voljeli biti smješteni. Plaža je šljunkovita, hlada se može naći pod drvećem tu i tamo. Plaža je velika pa nema gužve. Nije kristalno čista, ali se noge ipak vide.  Ono što nam se nikako nije svidjelo je što na površini pluta neka, na prvu, nevidljiva nečistoća. Teško mi je opisati, ali kao mast. Nema boju, ali se vidi na površini. Malo smo se rashladili i donijeli zajedničku odluku da se vratimo busom u 16.00 h, a ne u 18.00 jer nam se Sami uopšte nije svidio. Sada se krećemo prema Antisamosu da bi našli autobusku stanicu. Desno, gledajući ka moru. Usput, kod samog početka luke, vidjeli smo ulaz u more za invalide.

I to je jedini takav ulaz koji smo vidjeli na mjestima koja smo posjetili na Kefaloniji.

Autobuska stanica je tačno prekoputa luke i nikada ne biste rekli da je to autobuska stanica.

Tu vam je i trenutni raspored za autobuse. Malo siromašan u odnosu na onaj sa glavne stanice.

Kartu kupujete u autobusu. Ako trebate neku informaciju (kao mi za kartu), a žena koja radi ne bude unutra, potražite je u lokalu pored. Izgleda da radi dva posla. Autobus je kasnio 20-ak minuta, ali mislim da je on dolazio iz Divarte i Agia Efimije. A s obzirom kakva su tamo brda, nije za zamjerku. Najbitnije je da je došao. Ovaj put smo se vozili sa školarcima. Autobus je opet bio skoro pun. Karta, naravno, 3,70 €. Vozač je bio stariji i opet je vožnja bila ugodna. Sama vožnja od Samija do Argostolija traje oko 50 minuta.

 

A kada izađete iz autobusa na stanici u Agrostoliju, tačno preko puta je ova prodavnica.

To vam je ona čuvena prodavnica feta sira koji je i potekao sa Kefalonije. Unutra imate mnogo toga za kupiti. Žena koja radi je ozbiljnijih godina i ne zna ni riječ engleskog jezika. Rekli smo feta, a ona nam je pokazala da može odsjeći koliko želimo. Pokazali smo joj koliko da odsječe i ona je tako i uradila. Očekivali smo cijenu od oko 16 € po kg, a bila je 7,9 €. Osim ostalih prehrambenih proizvoda i mnogo vrsta sira imate i sladoled koji je više nego dobar. Pokažete čašicu, žena vam napiše cijenu na papirić. Mogu i dvija okusa u jednoj čašici. Cijena je 1,5 €, povoljniji nego na drugim mjestima. Ma, super smo se sporazumjeli. Sve rukama.  Izašli smo sretni, a i žena je cijelo vrijeme bila nasmijana.

 

Krenuli smo kod Džerija da vidimo da li je popravio mužev bicikl. Jeste. I izvinjavao se. Kao da je on kriv. I tu smo se baš ispričali sa njim. Rekla sam mu da na Kefaloniji ništa nije ravno i da treba doći kod nas da vidi šta je ravnica. On je pričao je o svom ličnom životu, životu na Kefaloniji, u Grčkoj uopšteno, politici (ne može bez politike), kako narod živi, kako se i koliko zarađuje. Ma, isto kao i kod nas. I shvatili smo da je Džeri jedna dobrica, a na prvu se to ne bi reklo što sam mu i saopštila u razgovoru. Da drugu… onako, ali na treću…  U priči o Kefaloniji, dotakli smo se i sira. Preporučio nam je da ga kupimo. I ja kažem da smo ga već kupili. On pita mogu li da vidim i pomiriši onako kroz papir i kesu i kaže: “Da, to je taj.” Pričam mu kako smo se sporazumijevali sa prodavačicom. I pričali smo i pričali, a onda je muž rekao: “Ženo, sir nam je i dalje i ruksaku.” Lijepo je upoznati lokalce i ispričati se sa njima, taj dio baš volim kada odemo na neko mjesto.

 

Nakon razgovora sa Džerijem i preuzimanjem bicikala, otišli smo na Gradakiju da popravimo utisak iz Samija, a i da konačno vidimo šta nam je to u komšiluku. Ali sam zaboravila telefon. Međutim, posjetili smo je još jednom tako da će opisa i slika biti u nastavku.

[Tirkizna]

Citam kada se vratim iz Austrije  !

[meteori]

14. 6. 2022. utorak – Agia Kiriaki, Vouti i pokušaj obilaska Fterija, cca 53 km  

 

 

Plan kod kuće je bio da se trajektom prevezemo do Liksurija pa prvo posjetimo Fteri, pa Vouti i tek onda Agios Kiriaki. Međutim, Džeri nam je dao savjet da su brda oko tih plaža ozbiljnija i da nam je bolje ići putem prema Mirtosu, a vraćati se preko Livadija jer se onda spuštamo sa tih brda i dolazimo umorni na trajekt gdje se do Argostolija odmaramo. I to je bio dobar savjet, samim tim što smo dobar dio puta već poznavali jer smo ga prošli idući za Mirtos, a znali smo da nije naporan.  

 

 

 

Nedaleko od spusta za plažu Agios Kiriaki imate jako lijepu crkvu.

 

Grci i inače drže do crkava, ali mi se čini da je to na Kefaloniji jedna posebna dimenzija.

 

More je, onako, jonski plavo. Plaža je baš duga. Na početku, lijevo gledajući ka moru, postoje taverne i inače je malo urbanije, ali nije baš ni previše pristupačno ni previše lijepo za kupanje. Na kraju su dvije taverne (jedna se taman spremala za sezonu), sa suncobranima i ležaljkama. Plaža je šljunkovita i bilo je malo talasa kada smo mi bili, ali ništa značajno da bi poremetilo kupanje. Na prirodni hlad nemojte računati. More je bilo malo hladnije u odnosu na druga mjesta gdje smo se kupali, ali moguće da je samo dan bio takav. Jednom je neko ovde na forumu spomenuo kako se to jonsko plavetnilo ne sviđa jer je mutno i ne vidi se jasno u dubinu. Pa, moram priznati da to razumijem. Nije to prljavo, naravno. To je krečnjački zamućeno. Ja ipak volim kada vidim sopstvene noge. Takve plaže su mi ljepše za slikanje nego za kupanje. Ali ne mogu reći da je plaža ni loša ni ružna samo da više volim one zbog kojih nosim masku za ronjenje. Na ovoj plaži smo zatekli i mnogo galebova.

 

Bitna informacija je da na početku plaže Agia Kiriaki imate reklamu za brodiće koji voze za Fteri. Reklama je na maloj kućici koja izgleda kao drveni kiosk. Kada smo mi bili, bila je zatvorena. Od vodičice smo čuli da je cijena 15 €, ali to ne mogu da potvrdim. Voljela bih da sam tu informaciju znala prije kretanja na Kefaloniju.

 

 

Prelazimo na plažu Vouti. Do nje je ozbiljan spust što znači da će penjanje biti baš gadno. Najteže mi je voziti bicikl po površini koja je betonirana pa onda „isparana“ da bi zimi gume mogle lakše da se „uhvate“ za površinu. A do nje je jedan dio baš takav. Sasvim druga priča u odnosu na Agia Kiriaki. Mnogo manja, intimnija, bistrija, uređenija... Na samoj plaži imate jednu tavernu i stepenicama silazite na plažu. Ne morate da prolazite kroz tavernu.

 

Nemojte računati na prirodni hlad. Plaža je šljunkovita, ulaz je postepen, more kristalno čisto. Taverna nije preskupa. Struja dolazi od agregata koji je više u brdima. Ti ljudi moraju baš sve spustiti tu i svaki dan se dobro organizovati jer sumnjam da mogu svako malo ići po nešto u neko urbanije naselje. Samim tim je logično da je malo skuplje, ali ne deru. Npr. voda od 1,5 l je 1,0 €, voda 0,5 l je 0,50 €, sokovi su oko 3,5 €, kokteli oko 6 €, najskuplje je pivo Korona 7€. Imaju i hranu koja je baš lijepo mirišala. Radnici u taverni su ljubazni.

 

 

Preko puta taverne imate wc, a pored taverne tuš.

 

Lično mi se mnogo više svidjela od Agia Kiriaki. Ali trebalo je popeti se na glavni put. Tu jesam u jednom dijelu gurala, ali zato što mi se bicikl propinjao od nagiba jer nemam dovoljno mase da pritisnem guvernal. Ali ok, zadovoljna sam sobom. Na jednom mjestu smo se odmarali pored puta u hladu oleandera iz nečijeg dvorišta. Izašla je žena, Engleskinja, i ljubazno pitala da li smo ok i da li nam treba vode. Iako je odgovor na prvo pitanje da, a na drugo ne, bude čovjeku drago što sreće ljude koji su upravo to, ljudi.

 

 

 

Krećemo se prema pješačkoj stazi za plažu Fteri. Put je dobar, ali nije na svim mjestima isti. Ima i asfalta i betona i šljunka i, na samom kraju, utabane zemlje.

 

Nemojte mi zamjeriti na malo ličnog stava (ipak ja pišem ovaj putopis J), ali od kada sam član ovog foruma, čitam o ljubavi prema cvijeću gđe Sandre (@sandraivlada). I kada god odem u Grčku i vidim oleandere, ja se sjetim nje. Na Kefaloniji to skoro da znači da je bila samnom. J Tako da je sledeća slika kako za vozače, tako i za nju.

 

Onda dolazi taj šljunčani dio

 

I onda stižete.

 

Nismo bili sami, mnogi ljudi su tražili put i to preko google mapsa. Nemoguća misija. Ja sam se dobro raspitala, gledala videa preko youtube-a i znala da je najlakši put (ako na ovoj turi uopšte možemo pričati o lakoći) upravo pored ovog betonskog objekta i pored ovog drveta.

 

Na parkingu smo zatekli i jednog starijeg gospodina. Meni je djelovao kao Italijan, a mužu kao Grk. Rekao je da je Fteri plažu obišao i kopnenim i vodenim putem. Rekao je i da je brodić 4 € što mi je na ovoj skupoći goriva više nego smiješno. Rekao je i da on ne bi išao kopnenim putem jer je to ludost. Ali kad smo već tu, pa makar da vidimo možemo li. Muž nije bio za to da se ide.

 

 

 

Na početku je to široka staza, kasnije prelazi u koziju i imaju oznake pored puta.

 

Ali kasnije put nestaje.

 

Temperatura je bila zaista visoka jer je bio najgori dio dana. I muž ne želi dalje da nastavi. Ne zbog vrućine nego jer smo u nedođiji i sami. Bila sam ljuta. Ali ga ne mogu kriviti. Glas razuma gđe @Lila-P mi kaže da je ludost nastaviti. I jeste. Šta kada bi se, ne daj Bože, desilo da jedno od nas izvrne nogu? Ko bi nas tu našao? I kako bi nas izvukao? Znam da je muž u pravu. A žao mi truda i prevaljenog puta. I krenemo do Livadija prema Liksuriju. Livadi nam je najružniji dio Kefalonije koji smo obišli. Nekako je bezličan i to more se uopšte ne može nazvati more već brljuga.

 

 

Ova tri suncobrana su, u stvari, reklama za tavernu. Do tog dijela nema prodavnica mješovite robe usput, ali taverna je radila. Nije mjesto u kome bismo poželjeli da sjednemo, ali kada ste na bicilku, ova informacija zbog vode vam je bitna.

 

Na trajekt nismo dugo čekali pa nisam ni imala prilike da uslikam sve što bi bilo korisno, ali biće prilike sledeći dan.

 

 

 

Kako se ranije od planiranog vraćamo u vilu, odlazimo da obiđemo plaže Krokodil i malu plažu.

 

Do njih ne morate kroz privatni posjed vile Galini. Dođite do skretanja za parking hotela Lassi, i prekoputa tj. lijevo ćete vidjeti utabanu stazu.

 

Lijevo vidite plažu Krokodil, a desno malu plažu (small beach).

 

Gospođe @sandraivlada i @Lila-P, da li ste se vi spuštale do plaže Krokodil? Onim stijenama? Jer ako jeste, ne znam šta da kažem. Možda je tada bilo nešto drugačije, ovaj put je meni to djelovalo kao alpinistički poduhvat. Možda se nekako i spustiti, ali kako se popeti?  

 

Na maloj plaži postoji nekakvo uže i polustepenice. Kažem polu jer postoje 2-3, a onda se užetom spušta do plaže.

 

 

 

 

 

 

Muž je htio pokušati, ja nisam htjela ni čuti. Ako noge nisam mogla da lomim zbog Fterija, neću vala ni zbog ovog, a Gradakija nam pod nosom.  

 

 

 

Ovo je mala Gradakia do koje vode stepenice direktno u more. To je za kupače koji baš vole stijene i da se osame. Tu smo nailazili na jedno-dvoje ljudi najviše.

 

 

 

 

Plaža Gradakia je sve što jedna plaža treba da bude. Jeste mala i, za naš ukus, pretrpana ležaljkama i suncobranima, ali je činjenica da ima i tavernu i wc i tuš i kabine za presvlačenje i već pomenute ležaljke i suncobrane. Postoji i mjesto za sopstveni mobilijar, ali ono je baš malo i vjerovatno je u sezoni tu nemoguće spustiti peškir. Plaža je pjeskovita, ulaz je postepen, plićak je malo duži, more je bilo lijepo toplo i uvijek je bilo male djece na njoj. Boja mora na slici nije reprezentativna jer smo na njoj uvijek bili pred zalazak sunca.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mi smo do nje dolazili iza marketa Delfin, spuštali se do taverne pa skretali lijevo, ali smo ovaj put namjerno „istražili“ put kroz šumicu da vidimo gdje će da izađe.

Dakle put veže tavernu Phaedra i market koji je mnogo povoljniji od Delfina, a udaljen je samo 350 m od njega.

 

I to je to za taj dan.

 

 

 

 

Izmenjeno 7 jul 2022 (meteori)

[meteori]

15. 6. 2022. srijeda – Petani

 

 

Ovaj put idemo trajektom u Lixouri pa nastavljamo biciklima prema plaži Petani. Trajektnu luku vam je možda najlakše naći po znaku I love Kefalonia ili, možda još lakše, po pristaništu za kruzere. U doba kada smo mi bili, svaki dan je jedan kruzer bio na vezu. I od jednog i od drugog mjesta imate 500 m do trajekta za Liksuri tj. tačno je između ta dva mjesta. A dobar orjentir vam je ovaj market, luka je tačno prekoputa njega.

Cijena karte u jednom pravcu po osobi je 3 €, za bicikle se ne plaća karta. Kartu plaćate tek kada se smjestite na trajekt i on počne da plovi. Imaju momci, koji su kao kondukteri u busu, koji vam sami priđu i naplate karte. Vožnja traje oko 35-40 minuta. Trajekti nisu pretjerano udobni jer se uglavnom sjedi na plastičnim stolicama, ali bar ima tenda iznad glave. ’

 

Jeste da je to vrijeme prošlo, ali evo slika polazaka iz Argostolija i Liksurija. U sezoni može da bude samo češće pa možda i nije loš orjentir.

Do Petanija idemo jednim dijelom puta od juče, pa skrećemo u brdo i sela. Put nije loš, mada smo mi birali puteve manje kategorije kao bi izbjegli automobile na cesti jer smo znali da je ta ruta fizički zahtjevnija. Od skretanja sa glavne ceste do same plaže, put je asfaltiran i dovoljno širok. Krivine i nagibi su ozbiljni.

 

Kada joj se približavate, možete odabrati lijevu, urbaniju stranu (gledajući ka moru) sa ležaljkama i suncobranima ili desnu, namjenjenu za vlastiti plažni mobilijar. Parkirati se možete u blizini same plaže.

Boja mora je zaista lijepa, čisto je. Mi smo se kupali negdje gdje prestaju ležaljke i suncobrani, ali na sredini. Tu su pri ulazu neke kamene ploče u moru. Ne smetaju, štaviše, možda je čak i ljepše gaziti po njima.

Na plaži imate sve što plaža treba da ima. Set ležaljki sa suncobranom je 8 €. Taverna jeste malo skuplja u odnosu na Vouti, ali nije šokantno. Voda do 1,5 l je 1,20 €. I ostalo je malo skuplje.

 

Plan kod kuće je bio posjetiti i plažu Platia Ammos. Bila sam svjesna da su stepenice srušene i da bi se tu trebalo spustiti, ali nakon Fterija, nisam htjela ni da pokušavamo. U suštini, te plaže na potezu Mirtos – Agia Kiriaki – Vouti – Fteri – Atheras – Petani – Platia Ammos su lijepe, ali zahtjevaju mnogo vremena provedenog u vožnji (a ovde pričam o automobilu) jer su putevi nepristupačni,a one udaljene jedna od druge. Ako želite da posjetitie više njih u danu (a ukoliko iznajmljujete automobil, to bi bila realnost), mislim da je onda i suvišno plaćati ležaljke, ali opet to je moje mišljenje. A na tim plažama se brzo gori jer nema hlada. A koliko i to malo platna na suncobranu može da zaštiti? Elem, ja sam u jednom momentu pomislila (a sad će mnogi da skaču od zemlje ): „Da li su plaže na Zakintosu bolje ako gledamo udaljenost jedne od druge (ili to što su bliže) u kombinaciji sa čistoćom mora?“ I to mi se vrzmalo po glavi do sutradan. A onda sam shvatila.

 

Mišljenje da su te fotogenične plaže daleko jedna od druge i da su zahtjevne za obilazak nismo samo mi stekli nego i ljudi sa kojima smo pričali, a neki su bili i više puta na Kefaloniji. Ali svi ti ljudi su bili smješteni u Lasiju i mislim da je to ključ. A više o tome u nekom drugom postu.  

 

Dakle, nakon Petanija, vraćamo se u Liksuri, ali preko Livadija. Raj za bicikliste. Kilometrima nismo morali okretati pedale. Naravno, prvo se trebalo popeti sa Petanija. Ali nisam ni gurala ni stajala sve do gore. Bravo ja. J A pošto nismo išli na Platia Amos, imali smo vremena da se malo posvetimo Liksuriju i uživamo. Otišli smo da potražimo slastičarnu IScream. Znala sam da je na trgu, samo je trebalo naći trg. J Ali onda smo vidjeli drugu slastičarnu. Ovu.

Prošli smo malo okolo i vidjeli IScream, ali nam se ukupan ambijent više svidio u ovoj. Zove se Mavroeidis.

Za one koje to zanima, imaju sladoled bez šećera, 3 okusa. Dinja (mmmmmm), čokolada i jagoda. Tzv. kugla je 2,5 €, ali je možete kombinovati u 2 okusa. Ja sam npr. tražila dvije kugle sa gorenavedena tri okusa. Da se razumijemo, i kod nas smo jeli bolje sladolede, ali sveopšti utisak je više nego dobar, uz kombinaciju ambijenta.

A imaju i drugih poslastica.

Trg nam se baš svidio. A jako je blizu luke gdje pristaje trajekt za Argostoli. Samo se pomjerite 100 m desno, gledajući prema moru, i vidjećete taj trg.

A za vas koji, ako budete smješteni u Argostoliju ili Lasiju, i želite da posjetite plažu Xi i one između nje i Liksurija, na sledećoj slici na desnoj strani ćete vidjeti autobusku stanicu. Inače, ova slika je urađena sa trajekta tako da se možete orjentisati.

Ili u krupnom planu.

U suštini, sjedeći na tom trgu, možete i vidjeti trajekt koji se približava i lagano doći u luku.

 

Izmenjeno 7 jul 2022 (meteori)

[meteori]

16. 6. 2022. četvrtak – Megali Ammos i Platis Gialos

 

Ovaj put po muževoj želji se vraćamo na Megali Ammos da je doživimo po lijepom sunčanom danu. Pošto se nigdje ne žurimo, prioritet je da se naspavamo i odmorimo.

 

Inače, ovu plažu možete da posjetite i autobusom. Plaža je duga, pjeskovita, ulazak je postepen, unutra su, malo dublje, kamene ploče koje ne smetaju, nekako su stopljene. Ima dvije taverne od kojih jedna još nije bila počela sa radom. Na drugoj su bile ležaljke i suncobrani.

Jedan Englez nam je rekao da je vidio kornjaču kareta kareta taman kada smo mi došli. Izuzetno je čisto.

Prirodnog hlada se može naći, ali vrlo malo. I to od zemlje koja je prosječena (za plažu valjda) pa ta brdašca prave hlad. Inače, ovo je i plaža gdje možete da slikate uzlijetanja aviona. Nije kao na Skiatosu, ali nije ni loše.

Nakon uživanja na ovoj plaži, ne možemo a da ne ponovimo Platis Gialos. Stvarno je fantastična. Ovaj put je bez talasa i još je ljepša. A ja sam tako lijepu zaboravila da je slikam. Totalno sam u opuštenom modu.

 

 

I to je to što se biciklizma tiče. Mnogi su mišljenja da se patimo na odmoru, ali nama je to zadovoljstvo. A da ne govorim da možemo stati na bilo koje mjesto i uslikati šta nam srcu drago. Osim toga, na biciklu uvijek ima strujanja vjetra tako da skoro nikada nije vruće.  

Vraćamo bicikle Džeriju i opet se nadugo i naširoko upuštamo u razgovor s njim. Hvalim mu se kako sam preživjela Kefaloniju, a on kaže: „Pa, naravno da jesi.“ I kažem mu kako je jedino mjesto STVARNO ravno na Kefaloniji ono oko plaže Livadi, na šta se on smije i zovem ga da dođe kod nas da vidi šta je ravno. On nas zove da dođemo zimi. Kaže da hodaju u majicama kratkih rukava i da je prelijepo jer nema gužve. A ne zna da i muž hoda u majici kratkih rukava na -5 C. Najjači utisak (a to je trebalo vidjeti jer je teško prepričati) jer bio kada sam mu rekla da sam na Mirtosu probala kefalonijsku pitu, a da je muž jeo bolonjez. Prva reakcija je bila da se odmakao pola koraka unazad, onda je podigao ruke u visini prsa i (a sve u djeliću sekunde) onda izgovorio: „WHAT THE F... MAN!!!“ Toliko smo se ismijali toj iskrenoj reakciji. Na kraju je i sam rekao: „Aaaa, shvatam, ugljikohidrati.“ To smo kasnije stalno pominjali i smijali se iznova i iznova. Rekla sam mu da je on ionako lijepu Kefaloniju učinio još boljim mjestom. A muž jer rekao da ćemo se vjerovatno vratiti jednog dana. Između ostalog, i zbog njega. Skroz drag lik. Iako na prvu djeluje kao član bande.  Na kraju je za sebe rekao da je dobrica.

[meteori]

17. 6. 2022. petak – Makris Gialos

 

Kopka me taj Makris Gialos još od prvog puta. Hajde da mu damo šansu. Ne želimo na Costa Costu. Tipovi smo koji više vole divlje plaže pa nam je ta gužva grrrr... Pogotovo meni. Odlazimo ponovo do taverne čije sam slike postavila u prethodnom postu o Makris Gialosu. Nije više ni plima pa je utisak mnogo bolji.

Ovaj put se spuštamo stepenicama do plaže i skrećemo skroz lijevo. A od ovih stijena imate malo i hlada.

Stekla sam utisak da je Makris Gialos nekako podijeljena na 3 dijela, dva dijela razdvajaju te stijene, iako ima prolaz između njih i mora, i treći dio je kod bara Costa Costa. Na plaži je pijesak, ulazak je postepen, more je bilo prijatno za kupanje i kristalno čisto. Ako otplivate dalje (ne mora do bova), jasno ćete vidjeti cijeli taj dio Makris Gialosa, ali i desno sve do White Rocksa. Na plaži imate i vodene sportove. Nisu ni malo povoljni. Ali te stvari rijetko jesu. Taj dan je bio opuštencija. Da i mi jedan dan provedemo ko sav normalan svijet.  

 

U povratku u vilu, kod jednog marketa smo vidjeli dva parkirana bicikla. Na jednom od njih sam vidjela da piše GoElektric i prokomentarisala kako su i oni iznajmljeni, ali da izgledaju mnooogo bolje od naših. A nešto me je kopkalo kod te riječi GoElektric. Onda je muž rekao da su to „naši“ bicikli sa Zakintosa na šta sam ja ostala bez teksta. S obzirom da se u engleskom jeziku ne snalazi baš najbolje, nije mu prijatno da sam počne razgovor. I tako mi sporo odmičemo, ali se stalno osvrćemo. I ja odučim da se vratim. Priđem čovjeku, izvinim se i kažem da imam pitanje i pitam ga da li su ti bicikli iznajmljeni na Zakitosu. Čovjek mi potvrdi i u priču ulazi muž, ohrabren mojim uletom. J Ispostavilo se da su to baš oni bicilki koje smo mi iznajmili na Zakintosu 2019. godine. Muž i žena (taj par) su iz Holandije. Uzeli su godišnji odmor od mjesec dana i obilaze tri ostrva: Zakintos, Kefaloniju i Itaku. Rentirali su bicikle svih mjesec dana, a tako i smještaj. Otprilike su 2 dana u jednom mjestu, dva u drugom i tako imaju namjeru preći 3 ostrva za mjesec dana. A u finim su godinama. 50+. I još nam on kaže: „Kada ne ide, uzo je dobar pokretač.“ Malo se našalio jer ne pije, ali uzo mu se svidio. Baš volim takve situacije. Kada slučajno upoznamo ljude, malo popričamo, osjećamo se prijatno i mi s njima i oni s nama i rastanemo se na jedan srdačan način. Volim te male priče. 

 

Taj dan je trebalo dovršiti pakovanje, a trebalo je dati šansu i Argostoliju. Ispostaviće se da je nepravedno zapostavljen.

 

Odlučili smo veče pred put obići Argostoli, opušteno, bez posebnog plana. Prošetati malo pored luke pa gdje nas noge odvedu. Za sve koji su se pitali da li će vratiti „talase“ na stazu pored luke...

Lijepo je prošetati tim dijelom. Ali dio koji je nas oduševio, a nismo ni znali za njega je gradski park u Argostoliju. Doslovno smo naletjeli na njega. Nalazi se kada od znaka I love Kefalonia produžite još 150-200 m prema trajektnoj luci za Liksuri i skrenete u jednu od ulica lijevo. Veliki je pa se može doći do njega iz više ulica. E, taj dio je baš popravio utisak o Argostoliju.

Dogovorili smo se da ga malo obiđemo, škicnemo gdje bi se moglo večerati i uživamo u ostatku večeri. Ti objekti na samom trgu su lijepi. Pod krošnjama drveća su. Ima i mnogo gužve, ali prostrano je. Ali nam od hrane baš ništa nije zapelo za oko. Nije toliko ni bitno šta ćemo jesti, samo da nam zamiriši. Onda smo obišli i objekte u uličicama oko trga. Oni su davali malo bolji utisak. Pravili smo se Englezi, čitali menije i njuškali okolo.  Muž je našao preporuku za piceriju Al Forno. I ja sam ovde čitala o njoj. Bili smo blizu nje, ali nismo nigdje vidjeli natpis, a atmosfera se taman zahuktavala. Onda, nakon 2. kruga, odlučimo da nađemo baš nju. Navigacija nam je i ovde pomogla jer na piceriji nema natpisa. Ali radi lakše orijentacije, reći ću da se nalazi u ulici između hotela Ionian plaza i Premier restorana. Dakle, park vam ostane iza leđa, a frontalno gledate u ova dva objekta i između je ulica u koju uđete i nakon 150 m na desnu stranu (na samom uglu) je Al Forno. Ova ulica.

To je objekat u koji većina ljudi nikada ne bi sjela. Stolice su obične plastične, lokal je mali, ali hrana je počela baš lijepo da miriši jer su se polako punili. Hajde da joj damo šansu. Sjeli smo, malo sačekali na menije i vidjeli da smo okruženi Grcima. Za cijelo veče, samo je još jedan sto bio sa strancima. Meni im se može vidjeti na googlemaps. Pice su im podijeljene na klasične (classico), crvene (rosso) i bijele (bianco). Osim toga imaju i paste, antipaste, rižota, salate. Miris je toliko počeo da se širi da smo jedva čekali da nas posluže. Došla je mlada djevojka i pitala nas da li, kao predjelo,  želimo pogačice sa dvije vrste umaka. Koštaju po 0,5 € svaki. Može. Pogačice su od tijesta od koga se pravi pica i to je najbolji pokazatelj kakva će ona biti. Zaključak je – vrhunska. I ti umaci su bili lijepi. Baš nam je to trebalo dok čekamo picu. Za piće sam se dvoumila između sangrije i prošeka, ali sam odabrala prvo. Pilo mi se nešto što nema baš u svakom lokalu. Muž je uzeo domaće vino i vodu da bi pravio bevandu. Sangrija je koštala 3 €, domaće crno vino 2,8 €, a bočica vode od 0,5 l je koštala 0,70 €. Kako volim da probam nešto novo, htjela sam picu sa artičokama, ali je nisu imali. Muž je odabrao sa pršutom (naziv joj je Parma), a ja sa nekom domaćom kobasicom (naziv joj je Salsiccia e carc (ako i ima dalje, na računu ne piše)). Njegova je bila 13,50 €, a moja 14,00 €. Kada sam bacila oko na druge stolove, vidjela sam da su im pice velike, pa sam predlagala da poručimo jednu po pola. Ne. Uzećemo dvije. OK. Ubili smo se!

Obe su jednako ukusne i idu rame uz rame jedna sa drugom iako se po slici ne bi reklo. Raspričali smo se sa djevojkom koja nas je posluživala. Odmah sam je pitala zašto nemaju reklamu na objektu. Kaže, nema potrebe. Rekla sam joj da sam primjetila da je većina mušterija domaćeg porijekla što je i potvrdila. Malo po malo, rekla nam je da je sa Evije. Kada smo joj rekli da smo tamo ljetovali 2017. pitala nas je: „Ali zašto, pobogu?“  Taj komentar me je zasmijao od nekoga ko je sa Evije. Došla je na Kefaloniju da radi. Fina je i ljubazna. Odgovori vam sve što je pitate, a ako nešto ne zna, pitaće pa će se vratiti sa odgovorom. Npr. malu vodu nemaju na meniju. Ali je prodaju. Prije večere, muž je obećao da ćemo negdje pojesti sladoled. Nakon večere je pokušao da izvrda. Ali riječ je riječ.  Našli smo neki u parku. Ništa posebno. Čini mi se 1,5 ili 1,8 €.

 

 

Kad već pričam o hrani, dva puta smo otišli na večeru. I oba puta je to bilo u Kefalosu. Prošli smo sve lokale po Lasiju. Pravili smo se Englezi i kod svakog stajali i gledali šta nude. Manje-više je to isto. Male su varijacije. Ali Kefalos nas je privukao svojim ambijentom, prostranošću i cijenama. Povoljniji su za 2-3 € od svih. Da li su i porcije umanjene, ne znam, ali nama su bile dovoljne da se najedemo.

Prvo veče smo izabrali morsku platu za dvoje. Koštala je 22 €. Uz nju se dobija i salata i krompir. Jeli smo i bolje, ali je bila dobra. Uz nju smo uzeli domaće bijelo vino koje je koštalo 2,6 €, a dobije se 2,5 dcl i vodu od 0,5 l koja je koštala 0,60 €.

 

Drugo veče je bila muzika uživo i nije bilo mjesta da se sjedne. Prišao nam je konobar, rekao da mjesta nema, ali ukoliko želimo, možemo da sačekamo. Odlučili smo da prošetamo i vratili se za 10-ak minuta. Mjesto se oslobodilo, ali nam je prišla konobarica i rekla da ćemo na narudžbu morati duže da čekamo što nama nije predstavljalo problem. Međutim, naš sto nije bio raščišćen i konobari su mislili da mi završavamo sa večerom. Onda sam pozvala jednog mladog konobara (imam osjećaj da ima školaraca u ispomoći) i zamolila ga da nam očisti sto. Nakon toga nam je ubrzo uzeta narudžba, ali smo fino čekali dok nismo dobili hranu. Očekivano. Na kraju krajeva, tako nam je i rečeno. Ali da znate da vas u sezoni to može i te kako zateći. Bili su neki mladi Englezi koji su igrali uz muziku i polupali po koju čašu. Onda je konobarica došla, donijela tanjire i polupala cijeli set. Eto, ako je nekome do te vrste zabave, Kefalos je očigledno pruža.

Taj put smo jeli kleftiko, oboje. Jagnjetina zapečena u zemljanoj posudi sa povrćem i sirom. Imala sam osjećaj da su je pravila dva različita kuhara. Meni se moja nije svidjela, a muž je svojom oduševljen. A nismo se sjetili da probamo jedno od drugoga. Ha, ha, ha. Kao isto je jelo. A izgleda da nije bilo. Meni je smetalo što je dole bilo mnogo krompira, pa gore malo paprika i jagnjetina. Muž je to odmah izmješao pa je dobio neki miks svega. Porcija je 10,5 €.

 

Uostalom, ako se bude vidjelo, evo dio menija iz Kefalosa.

 

U ovoj pekari u Argostoliju imate pristojan hljeb. Muž je mišljenja da Grci ne znaju da naprave hljeb. Osim toga, imate i poslastice bez šećera. Pekara se nalazi na šetalištu pored luke.

 

Što se tiče marketa, već sam pisala o njima na temi o Kefaloniji, ali možda da se ponovim da bi ostalo i ovde. Cijene se mogu mnogo razlikovati od marketa do marketa od 0,10-0,30 € za manji/jeftiniji proizvod do 1-2 € za skuplji proizvod. Nas je oderalo prvi dan u Delfinu koji nam je bio najbliži vili. Kasnije smo se preselili u ovaj market.

 

A neke od cijena su: jogurt koji više liči na našu pavlaku pakovanja 200 g je 1,5 €, onaj klasični grčki jogurt sličnog pakovanja je 0,80 €, jaja 6/1 su 1,70-1,80 €, sok 100% je 1,8-2,25 €, sok 50% je 1,25 €, pivo Mitos radler (manja flašica) jer 1,40 €, lokumi su 1,5 €, deterdžent za posuđe 300 ml je 1,50 €, maslinovo ulje sa Kefalonije 250 ml je 4,50 €, paradajz smo vidjeli i po cijeni od 4,20 €, ali i po cijeni od 2,20 €. U Argostoliju kod luke je bio 1,79 €, marmelada narandža 290 g je 2,20 €, voda 6/1 je 2,20 €, crni hljeb je 1,60 €, kifla 0,90 €, žele bombone 1,50 € a otprilike se tako mogu naći i tvrde i gumene. Bar nešto što sam uspjela da zapamtim pa neka bude bar neki orijentir jer i kod nas cijene svakodnevno divljaju.

[meteori]

Utisak o Lasiju i Argostoliju

 

Kada sam nam tražila smještaj gledala sam da to bude u Argostoliju zbog lakšeg pronalaska bicikala. Veći grad – veće mogućnosti. Na kraju sam uspjela dobiti kompromis sa vilom Katarina, ali kada smo došli u Lasi, shvatila sam da je to sve veoma blizu i da smo mogli biti smješteni i dalje u Lasiju, a da nam ne bi bio problem.

Lasi nam se baš, baš svidio. Još nismo bili smješteni na boljem mjestu. Pri tome mislim da je sve uklopljeno – lijepo, sadržajno i živo mjesto, blizina odličnih plaža, blizina glavnog grada, jako blizu glavne ceste, a ipak ne osjećate buku od nje. Ma, sve nam je bilo super. U Lasiju imate sve što želite. OK, nemaju bicikle , ali i oni su na samoj granici. Imate 5 marketa, mnogo taverni, klasične roštiljnice, kafiće, prodavnice džidža-bidža, rent-a-car... Čak nemate ni potrebu ići do Argostolija, ukoliko to ne želite.

A onaj ključ koji sam spomenula u postu o Petaniju... Lasi ima isto nekoliko vrhunskih plaža koje se sve mogu obići pješice. Naravno da se na ostrvo dolazi da bi ga obišli, ali šta će biti ako to ne uradite? Ništa. Kada bi svaki dan posjećivali jednu plažu u Lasiju i okolini, prošao bi vas i odmor.

A pri tom mislim na plaže od Lasija do plaže Ai Helis. A to je, ako prvu računamo Gadakiju, a zadnju Ai Helis, 9 plaža. Naravno, ovde u kombinaciji sa bus prevozom.

Lasi je stvarno za svakoga, a najviše je za ljude koji ne žele da iznajmljuju prevozno sredstvo kao i za ljude koji su stacionarni, u smislu da žele da budu u mjestu u kome su smješteni, da ne koriste ni javni prevoz. Čak i za ljude koji ljetuju sami. Malo ih je, ali ih ima. Vidite tolike plaže, a na ostrvu ste gdje je kristalno čisto more. Može li bolje?

 

U Lasiju imate gdje i da prošetate. Da li je Lasi ili Argostoli ljepši za prošetati je vrlo individualno pitanje. Tačno je da Lasi nema šetalište pored mora, ali nama lično to nije nedostajalo. Taverne su toliko lijepe i „zelene“ da se oči prosto odmaraju gledajući okolo. U Argostoliju jeste da šetate pored mora, ali je to pored luke. Ali, opet, ko šta voli i kome je šta bitno.

 

Za one koje zanima, Lasi ima trotoar s obe strane. U prekidu je jedan mali dio koji veže Lasi sa Argostolijem jer je tu veća i prometnija raskrsnica značajna za cijelo ostrvo. Prva slika je put prema Argostoliju.

Nisu loši ni zalasci sunca.

A autobuska stajališta im izgledaju ovako.

Ne znam koliko će se vidjeti, ali prekoputa je autobusko stajalište u vidu „kućice“ i na njoj je okačen trenutni vozni red. Mnogo ljudi je čekalo na bus. Rečeno nam je da je nepouzdan, ali ja bih to uzela sa rezervom. Prije bih rekla da će možda da kasni, ali će doći. A to je i najbitnije. Nije baš da morate stići negdje u minut. Na godišnjem odmoru ste.

 

Kupili smo i suvenire u vidu magneta. Magarad. Nismo se mogli odlučiti za jedan pa smo kupili tri.

U ovoj radnji.

Malo jeste skuplja što se cijena tiče. Vidjela sam jednu manlu torbicu koja jeste bila kvalitetna, ali je i cijena bila 70 €. Međutim, tu su suveniri bili najljepši. Za čudo i najpovoljniji. 2,2 € svaki, mada su cijene različite, a nalaze se na poleđini magneta. Inače, magneti po drugim mjestima su 2,5 €.

 

Ono što me je oduševilo na Kefaloniji je sledeće: kojem god lokalu da priđete i gledate meni i cijene, niko neće izaći i pokušati da vas na ovaj ili onaj način uvede baš u taj lokal. Ne da nisu dosadni, nema ih. Možete da gledate do mile volje, niko vam neće dosađivati.

Druga stvar su taksisti. Niko nije davio i nudio taksi prevoz. Kao npr. na Skijatosu što dosađuju i cjenkaju se. I vrlo su kulturni. Kao bicikliste su nas maksimalno poštovali jednako kao i pješake. I ne samo oni nego i drugi vozači. To i dalje ne znači da će vam Grci stati na pješačkom, ali opšti utisak je da je ostrvo kulturno i opuštenije nego na drugim mjestima gdje smo bili. Izuzeću Eviju jer nema opuštenije. Ako nam je neko i svirao, to je bilo kratko u značenju: „Tu sam, približavam vam se.

[meteori]

Zaključak:

 

Idite na Kefaloniju. Malo toga smo obišli da bih mogla dati mišljenje o kompletnom ostrvu. Mislim da je za Kefaloniju potrebno oko 5 aktivnih godina. Možda i 4, ako ste automobilom. Ali je lijepa i vrijedna obilaska. Naoružajte se informacijama i imajte plan b. Ja sam mislila da, ukoliko ne budemo u mogućnosti iznajmiti bicikle ili ne budem mogla da vozim po Kefaloniji, kombinovaćemo bus i pješačenje. To nije za svakoga. Zato sebi napravite svoj plan b. Mislim da bi bus prevoz stvarno mogao biti malo razvijeniji na ostrvu jer u 6. mjesecu često nemate više od dvije linije dnevno. Mislim da bi to privuklo veći broj turista. Možda će to jednom da shvate, ko zna.

Po mom mišljenju, izleti nisu povoljni, ali ako je to jedini način da nešto vidite, a pri tome sebi možete da priuštite, zašto da ne. Ako ne možete da priuštite ništa osim Lasija, super. Opet ćete vidjeti više nego na većini drugih mjesta. Bitno je da vama bude lijepo.

 

Sada kada smo kod kuće, muž sve češće gleda videa i slike sa Kefalonije. Kaže da ga je ugodno iznenadila. I ponekad počinje priču: „Šta misliš, jednog dana kada bi se vratili...“ A, u početku je, eto, išao da meni ispuni želju. Lasi ga je oduvao. Nije Skijatos i neće nikada ni biti, ali Kefalonija mu je na visokom drugom mjestu. A i meni. Ispred Zakintosa. Zbog Lasija. On je popravio ukupan utisak. A i treba se vratiti. Zbog Nautičkog muzeja, zbog Antisamos plaže, zbog Fterija , zbog ljudi, na kraju krajeva zbog nas samih. 

 

Opet bi boravili u vili Katarina. Opet bi išli sa Belvijem jer su korektno odradili svoj posao. Povratak je trajao 21 h jer nismo čekali na trajekt, ali jesmo na granici. Ostavili su nas na istom mjestu, kod Kuće cvijeća.

 

I što je najvažnije, bilo je lijepo. Duša se napunila.

 

Kada pišem putopis, volim da ga pišem prvenstveno za ljude koji nikada nisu bili u tom mjestu, a imaju želju.

Hvala svim ljudima koji su ikada podijelili informaciju o Kefaloniji. Zahvaljujući vama, nama je bilo divno. Nadam se da sam neke ljude “nagovorila” da odu, a druge podsjetila kako im je bilo lijepo. Veliki pozdrav za sve.

[sandraivlada]

Ma, svaka vam cast zemljaci! Odusevila ste me. Malo mi je zao sto niste videli Fteri. Licno, mislim da je to najlepse plaza koju sam videla. I opet bih ponovila ono pesacenje. Sa Lilom P, naravno uvek. Ubedila bih ja nju. Pozdravljam vas I guglajte Pilion za sledecu godinu. Kupice vas sigurno! 

[STEALTH]

@meteori

Nemam reci, svaka vam CAST na ovom putopisu. Rasplakali sme me malo (a imam 35 godina, musko) na zadnjem pasusu:

Hvala svim ljudima koji su ikada podijelili informaciju o Kefaloniji. Zahvaljujući vama, nama je bilo divno. Nadam se da sam neke ljude “nagovorila” da odu, a druge podsjetila kako im je bilo lijepo. Veliki pozdrav za sve.

Vratili ste me nekoliko godina unazad kada sam ja obisao Kefaloniju:

http://www.putovanja.info/putopisi/kefalonija-lefkada-2017-30-08-2017-10-09-2017/

Procitajte, mozda vam da ideje sta videti kada sledeci put posetite Kefu.

Procitao sam ovu temu bez da trepnem i da budem iskren - osetio sam se kao da sam ja bio sa vama na letovanju, kao neki duh koji vas je pratio. Svaka vam cast na nacinu pisanja, izrazivanja i nacin na koji ste dolovili ono sto se vi proziveli. I definitivno ste promenili moj nacin razmisljanja sta se sve moze obici po ostrovima biciklom.

Meni je bas pao zao Dzekija, kao da je molio da ga uzmete nazad sa vama u Srbiji

Hteo sam da vas pitam - jel ste pisali ovakvo nesto slicno i za Zakintos? Ja idem krajem avgusta (ako Bog da), pa hteo bih da procitam kako ste Vi doziveli to ostrvo. Meni je samo Zakintos ostao kao zadnje neobidjeno Jonsko ostrvo, pa svake preporuke su dobrodosle.

P.S Imam jednu preporuku i za vas - sledeci put kad ste na Kefaloniji, obidjite i plazu Ammidi koja se nalazi severnije od Fterija.
https://goo.gl/maps/23iXXqYbqVD3FLvx5
Nije nikako dostapna pesice, ali zato se moze iznajmiti brodic u onu luku ispod Zole. 
Evo jednu panoramu sa nje:
https://maps.app.goo.gl/DY9DBvo5iUx9CYWs8

Moram da pomenem i naseg clana @Lunjo jer ce me Zola uvek potsecati njemu i njegove utiske sa Zole. Ne secam se da je iko ikada bio smesten u Zoli sa ovog foruma...

Izmenjeno 10 jul 2022 (STEALTH)

[meteori]

@sandraivlada

Zahvaljujem. I meni je žao što nismo vidjeli Fteri, ali to je dobar podsticaj za povratak. 

Ne bih ja imala ništa protiv da vam se pridružim. Mlađa jesam, ali se sa engleskim lijepo snalazim pa razmišljam da bi ste me prihvatile.   

Pilion mi jeste na radaru. Mislili smo ga obići prošle godine u okviru izleta sa Skjatosa, ali se ne mogu sjetiti šta je bilo. Ili smo se ipak odlučili za Skopelos/Alonisos jer je bio isti dan ili je bio otkazan zbog vremena.

Dogovorili smo se da ćemo se držati ostrva još malo, dok godine dozvole vožnje biciklom. A onda, Bože zdravlja, i nešto na kopnu. I Parga mi je zanimljiva.

Veliki pozdrav od zemljaka!