dojca

SYRIA - putopis

18 poruka u ovoj temi

20.06.2009 (dan 1)

 

Amman

 

Nakon leta sa kompanijom Turkish Airlines iz Beograda preko Istanbula, stižem oko 23.00 na glavni međunarodni aerodrom Queen Alia u Jordanu. Viza za ulazak u zemlju se dobije za 10 minuta na samom aerodromu i košta 10 JD. Jordanska valuta je jordanski dinar i vrijedi oko 1 evra. Aerodrom je oko 40 km od Amana, a poslednji busevi koji idu prema gradu su već otišli, tako da mi jedino preostaje da uzmem jedan od brojnih taksija koji čekaju na izlazu. Taksista traži 20 JD, što mi se čini malo previše, jer znam da je stvarna vrijednost na ovoj relaciji 15 JD, ali pošto je ponoć i nemam izbora, uspijevamo da se dogovorimo za 17. Putem mi taksista Ahmed kaže da ima nekog rođaka u Bosni i spominje Tuzlu. Stvarno je svijet mali. Pitam se čime se bavi taj njegov rođak i kolika mu je brada i dužina hlačica i da se ne zove Abu Hamza? Umoran sam i noć je, tako da ne planiram nešto previše da tražim i biram hotele, te uzimam prvi na koji naletim. U ovom slučaju je to hotel Palace u ulici Kralja Faisala, strogi centar Amana. Imaju samo dvokrevetne sobe, ali nema veze. Hotel nije loš, imaju čak i Internet a i doručak je uključen u cijenu. Odmah idem na spavanje, sutra ustajem rano i obilazim Aman cijeli dan.

 

21.06.2009 (dan 2)

 

Amman

 

Ustao sam rano i u hotelu popio kafu. Ovde ima dosta stranaca, logično jer su ovaj hotel stavili kao najbolje a najjeftinije mjesto u svim putničkim vodičima. Ipak odlučujem da nađem neki jeftiniji hotel. Nekih desetak metara je rupa po imenu Al-Riyad hotel za duplo manju cijenu. Koliko para, toliko i muzike. Soba prljava, kao i posteljina koja se vjerovatno mijenja jednom mjesečno. Ah, pa ko će mijenjeti posteljinu poslije svakog gosta, kakva glupost! U hotelu su samo Arapi, i to oni prljavi, bijedni, sa bradama i haljinama. Bijelac ovde nije ušao nikad. Evo i prve budale. Kupatilo je zajedničko, WC šolja – a šta je to? Toalet papir ne postoji. Nema veze, preživjeću. Ostavljam stvari i idem van. Citadela nije daleko odavde pa idem tamo pješke. Nalazi se na jednom brdu koje dominira gradom. Inače, Aman kao glavni grad Hašemitske Kraljevine Jordan i nije naročito zanimljiv. Nema baš mnogo starih građevina i istorijskih objekata, i izgledom se može podijeliti na dva dijela: stari grad ili centar, koji izgleda strašno prljavo i zapušteno i sve ostalo, tj. moderni dio koji čine nove zgrade, ali koje kao i sve izgledaju dosadno i sivo. Aman ima vrlo malo šta da pokaže pogotovu što se tiče starih antičkih, rimskih građevina ili čak stare islamske kulture. U suštini je to jedan moderan arapski grad, i kako se meni čini biće dovoljan samo jedan dan da se vidi sve što vrijedi bez obzira na njegovu veličinu i broj stanovnika koji je veći od 2 miliona. Tokom svoje duge istorije naseljavalo ga je nekoliko civilizacija. Osvajali su ga Asirci, Perzijanci pa Grci. Ptolemij Filadelfus, helenski vladar Egipta ga je nazvao Filadelfija. Dakle, Ameri opet izmišljaju toplu vodu sa svojom Filadelfijom. Grad je bio dio Nabatinskog kraljevstva sve do 106. godine kada postaje dio rimskog Dekapolisa (grupe rimskih gradova od sjeverne Sirije do juga Jordana). Godine 326. hrišćanstvo postaje zvanična religija rimskog carstva i ovde se smješta sjedište biskupije s početka vizantijske ere i jedna od crkava tog perioda se i nalazi u okviru citadele na brdu Jebel al-Qala’a (Jebel-brdo, Qala’a – tvrđava, arapski), a to je mjesto prema kojem se upravo krećem. Kao i Rim, Aman je prvobitno izgrađen na 7 brda, iako se danas proteže na oko 20. Najvažnije je Jebel Amman gdje se nalaze neke ambasade, dobri restorani i hoteli. Na tim mjestima su cestovno izgrađeni krugovi tj. kružni saobraćajni tokovi, pa se prilikom kretanja, a posebno u komunikaciji sa taksistima obično kaže da vozi do određenog kruga, jer imena ulica taksistima ništa ne znače. A tek meni. A onda kad se stigne do željenog kruga, onda se orijentiši dalje kako znaš i umiješ. Stara tvrđava je smještena na najvišem brdu u Amanu na visini oko 850m. Artifakti nađeni na ovom mjestu svjedoče da je tu bila tvrđava hiljadama godina. Kompleks je okružen sa zidinama u dužini oko 1700 m koji su izgrađeni još u bronzanom dobu, a koje su obnavljali Rimljani, Vizantinci i Amajadi. Najimpresivnija građevina je Amajad Palata (Umayyad Palace) izgrađena 720. godine od Arapa dinastije Amajada. Tu je i Nacionalni arheološki muzej koji sam posjetio. Muzej ima dosta dobru zbirku sa brojnim keramičkim posuđem, starim novcem, ljudskim glavama starim oko 6000 godina nadjenim u najstarijem poznatom naseljenom mjestu Jerihonu. Meni je najupečatljiviji bio skelet malog djeteta u keramičkom ćupu – stari način sahranjivanja beba. Ipak, najvažniji eksponati su 3 statue Ain Gazal stare 6500 godina i jedne su od najstarijih skulptura na svijetu. Pored muzeja je i vizantijska bazilika iz 7. vijeka, a nekih 100 m dalje se nalazi hram Herkulesa izgrađen u vrijeme Marka Aurelija (161-180 godine). Sa brda se pruža divan pogled na grad. U daljini se vidi i najviša zastava na svijetu sa samostojećim stubom visokim 127 m. Kažu da su Sjeverni Korejanci napravili višu ali njihov stub su poduprli žicama sa strane, tako da se to smatra varanjem. Penjanje na ovo brdo po ovoj vrućini je prilično naporno, i nakon 2-3 sata provedenih ovde silazim prema rimskom pozorištu. Ovo je mnogo lakše jer postoje stepenice koje vode prema podnožju brda. Pozorište je najimpresivniji ostatak rimske Filadelfije i imalo je oko 6000 sjedišta. Izgrađeno je u 2. vijeku za vrijeme vladavine Antoninusa Piusa. Odmah ispred pozorišta je niz stubova koji su nekad činili rimski forum, nekad jedan od najvećih rimskih javnih trgova. Nedaleko je i Odeon sa 500 mjesta a uglavnom se koristio za muzičke događaje. Sada sam se već prilično umorio od hodanja i vrijeme je za kraći predah. Nedaleko od rimskog pozorišta nalazim jedan vrlo zgodan restoran i sjedam na terasu sa pogledom na Jebel al-Qala’a tj. brdo i citadelu. Tu sam popio arapsku kafu u koju oni redovno dodaju i mintu u vodu tako da ima i taj miris. Restoran je zgodan ali zato cijene za strance nisu jer je momak odvalio cijenu za kafu onako od oka, jedno 3 puta veću bez imalo stida. Tako da je kafa ispala kao da sam je popio u Monte Karlu. Da sam tražio pivo, to bi, naravno, bilo glupo pitanje. Nakon kraćeg odmora idem dalje prema centru grada, do poznate Džamije kralja Huseina. Najživlje ulice u centru su Al-Malek Faisal, Hashemi i Al-Malek Talal. Al - Malek znači kralj. Ulice su prilično prljave. Cijelom dužinom se nalaze dućani, prodavnice, razne radnje. Prodaje se sve i svašta. Džamija kralja Huseina je glavno mjesto za okupljanje ljudi, posebno naveče. Izgradio ju je kralj Abdulah 1924. godine, on je inače prvi kralj nakon velikog arapskog ustanka. Nakon šetanja sam otišao do restorana Cairo i tu smazao pola pečenog pileta i neku arapsku salatu. I naravno sok. Prokleti sok! Sve za manje od 3 JD. Piletina je jeftina i može se naći na svakom koraku. Hrana u Jordanu nije nešto posebno, uglavnom su to stvari koje su sve više - manje poznate i u Evropi iako higijenski uslovi pripreme i čuvanja hrane nisu na najvišem nivou što sam kasnije i osjetio na sebi kroz bolove u stomaku i vrlo tečnom stolicom. Poznata stvar im je humus, pasta od raznog povrća, tj. neka vrsta slanog graha tzv. čičera, susama i maslinovog ulja, od ulične hrane i fast-food stvari tu je i švarma (vrlo slično grčkom girosu, samo što ovde idu drugi dodaci u odnosu na giros), a to je piletina ili janjetina izrezana u tanke listiće i umotana u arapski hljeb u obliku tankih listova, tako da se dobije kifla. Kifla sa humusom se zove felafel i ovde je vrlo popularna. Postoje još i neka beduinska jela kao što su mansaf i makluba ali o tome kasnije. Od pića ove izgubljene duše piju samo čaj i kafu. Ujutro, preko dana, naveče, uvijek. Postoji i neka vrsta arapske rakije koju zovu arak. Pravi se od grožđa sa dodatkom biljke anis u drugoj fazi destilacije. Obično je bezbojno i vrlo je jako pa se obično dodaje 2/3 vode i led na kraju, pa onda dobije boju mlijeka. Zovu ga i „lavlje mlijeko“. Pivo postoji, uglavnom uvozno, Almaza iz Libana, tu je i Petra (10% alc), ali treba ga naći, jer se takva mjesta mogu nabrojati na prste jedne ruke. E sad, grad od 2 miliona stanovnika, a hladno pivo samo na 5 - 6 mjesta, pa se može zamisliti koji je to posao. Nakon što sam napunio stomak idem do bara po imenu Jordan. Eh da nema ove knjižice Lonely Planet vodiča - propao bih! Knjiga kaže: najbliže mjesto gdje se nešto može popiti je Jordan bar. Pa hajdemo! Nađoh ga sa dosta muke, mala rupa zavučena u uskoj uličici. Ulazim unutra, nema nikoga u prostoriji od 2x2 m. Ima i muzike, iako liči na one zvuke što se čuju sa džamije pri pozivu na molitvu. Sjedam za šank i u tom se pojavljuje i konobar. Odmah kažem – arak! Prvo ćemo da probamo i to čudo od arapske rakije. Sipa mi nešto bijelo u čašicu sa dosta leda, kao led je neophodan, jer je piće ovako prejako pa taman da se razvodni, pa me gleda sažaljivo, kao nemam pojma šta me čeka kad ga popijem. Više liči na neki lakši liker. Niti je prejako, a i ne sviđa mi se. Uglavnom probao sam. Idemo dalje, opa! Ima i Amstel i to veliki, odmah prelazim na tu robu. Sa strane stotine muzičkih kaseta kao kod nas u nekim seoskim kafanama prije 20 godina. Gledam ne bi li našao Cecu ili Mitra. Ko zna, imaju oni i međunarodni ugled i slavu. Ipak samo lokalni arapski Mitri i Kitonje. Nakon ovoga uzimam taksi kojih u Amanu ne nedostaje, ima ih na hiljade i obavezno pozivaju turiste na ulici. Taksisti su nešto najgore što postoji u ovom dijelu svijeta. Spremni su na sve moguće vrste prevare. Taximetar postoji, ali kad ga pitaš da ga uključi, on kvrcne prstima po njemu i kaže: „Broken!“. Ma da, pokvaren, naravno! Dakle, cijena taksija se plaća po procjeni taksiste koliko je stranac glup ili neobavješten. Uglavnom, cijena taksija po gradu ne bi trebala biti veća od 1 JD. Iako će oni tražiti toliko i za 100 m vožnje. Idem do dijela grada po imenu Abdoun tj. Abdoun krug. Mnogo savremeniji dio grada ali tu nema apsolutno ništa interesantno. Užasno je vruće i čovjek mora stalno nešto piti. Koliko je samo litara vode i soka potrebno svaki dan! Opet taksi pa do 1. kruga tj. Jebel Ammana. Ni tu ništa zanimljivo. Popio limunadu u nekom cafeu. Lik samo i ima limunadu, ništa drugo. Zatim sam uzeo taksi i otišao do Džamije kralja Abdulaha u distriktu Abdali. Džamija je karakteristična po plavoj kupoli koja simbolizuje nebo a sagradio ju je kralj Husein kao memorijal za svog dedu kralja Abdulaha. Preko puta džamije se nalazi i koptska crkva. Danas sam ukupno obišao krugove 1, 2, 3 i 4. Ovo više nema smisla. Sve je isto, monotono. Idem pješke nazad prema hotelu. Usput želim da vidim i gdje je Abdali bus stanica, što sam i učinio. Ljudi su prijatni i žele da pomognu. Obilazak stanice i skupljanje informacija mi je potrebno jer sutra vjerovatno idem za Damask i Siriju. Pred veče došao u hotel. Strašno sam umoran, što i nije čudo, jer sam u pokretu od 7 ujutro. Ležim u smrdljivoj sobi, iznenada ispred hotela se čuje pucnjava. Pa neće valjda baš prvi dan. Kontam sad će mi u sobu uletiti zadihani terorista koji bježi pred policijom. Nikad nisam saznao šta je to bilo, možda čak i neki vatromet. U svakom slučaju, prilično uznemirujuće. Sve je ovde moguće. Opšti utisak za Aman je vrlo razočaravajući. Grad je teško sranje. Velika prljava selendra u sredini sa novim hotelima, zgradama, poslovnim zgradama oko te centralne deponije koje su totalno bezlične i sivo-žute. Pitam se zašto bar ni jedna zgrada nema neku fasadu u boji. Da li sve zgrade moraju biti prljavo-bijele-žute boje? Ovde ne postoji crvena boja. Pa čak ni zelena. Nijedan čovjek na ulici nema na sebi ništa od živih boja. Samo sivilo! Treba odavde biježati što prije. Legao sam da spavam i da se konačno odmorim. Ali prevario sam se. Zbogom slatki snovi. Urlanje sa džamije ne prestaje nikako. Imam osjećaj da to traje satima! Najgori dio dolazi oko 4 ujutro. Nagurao sam papirne maramice u uši i zaspao tek kad je „muzika“ prestala.

1

Podeli ovu poruku


Link do poruke
Podeli na drugim sajtovima

SYRIA

22.06.2009 (dan 3)

Amman, Damascus

Ustao oko 7.30 s ciljem da što prije krenem ka Damasku. Na recepciji hotela nema nikoga, a pasoš mi je zaključan u sefu. Želim da što prije krenem ali eto...usluga na nivou. Postoji i zvono na recepciji, zvonim, ali uzalud. Dakle, ne mogu otići odavde. Nakon sat vremena, čekanja, zvonjenja, lik se konačno probudio. A hotela, jebem ti život! Uzeo taksi do Abdali bus stanice. Na stanici me dočekali lopovi sa dijeljenim taksijem, što znači nas 3 - 4 plaća taksi do Damaska, svako po 10 JD. Žuri mi se pa prihvatam, da ne bi čekao bus. Bus bi možda koštao najviše 2 JD, ali nije mi do čekanja. Ipak, pametno je prvo pitati kad ima bus, pa ako termin ne odgovara, onda uzeti taksi, ali meni glava služi da imam na šta staviti kapu. Još ovaj vozi do ulaza u grad, a ne u sam Damask. Tako da se oni dogovore tako da kad te ovaj istovari pred gradom, tu na istom mjestu te čeka drugi taksista koji će te voziti do željene destinacije za debelu lovu. Klasična prevara. Zato, uzeti bus, obavezno, nikako ove taksije na bus stanicama. Ali eto, na svojim greškama se najbolje uči. Oko 10.30 sam bio na granici. Plaća se i izlazna taksa iz Jordana – 5 JD. Stigao u Damask – glavni grad Sirije. Sobu sam našao nedaleko od starog grada u hotelu Al Galaa, gdje je vlasnik jedna velika pederčina jer me zajebao za klimu u sobi, koju nisam imao. Zapravo, za klimu je tražio još para ali pošto mu je soba bila prilično skupa, iz principa nisam prihvatio da platim ništa više. Soba jeste dobra, čista i sve je ok, ali malo skupa. A bez klime je pakao. Nakon smještaja idem u obilazak grada. Damask nosi titulu najstarijeg stalno naseljenog grada na svijetu i trenutno ima oko 4.5 miliona stanovnika. U najranijim vremenima mnogi osvajači su se borili oko njega. Među prvim je bio kralj David od Izraela, Asirci u 732. p.n.e., Nabuhadnezar oko 600. p.n.e, Perzijanci, pa Aleksandar Veliki u 333. godini p.n.e. Pod Rimljanima grad je postao baza za borbu protiv Perzijanaca. Dolaskom islama, Damask je postao sjedište Amajad kalifata u 661. godini. Dva puta su ga osvajali čak i Mongoli, drugi put čuveni mongolski vođa Tamerlejn koji je grad sravnio sa zemljom. Pod otomanskim Turcima grad počinje da nazaduje. Što me ne iznenađuje ni malo. Kasnije od 1920. – 1945. Francuzi su okupirali grad. Nemiri u 1946. su doveli do potpune nezavisnosti protjerivanjem Francuza i Engleza iz zemlje i grada. Može se reći da se Damask sastoji iz dva prepoznatljiva dijela: stari grad i sve ostalo. Stari grad je okružen zidovima i malo se pruža i južno od zidina a okružuje ga novi dio sa svih strana. Stari grad je smješten pored rijeke Barada. Glavni pristup starom gradu je preko pokrivene pijace tj. suka Al- Hamidija kroz koju se stiže pravo pred čuvenu Amajad džamiju. Srce modernog grada je u području Al- Merjeh, gdje sam se i ja smjestio a do Al Hamidije suka imam manje od 5 minuta hodanja. Drugo važno mjesto gdje se sve dešava je oko Saahat Yousef al-Azmeh kruga i ulicama koje vode odatle. Iz hotela sam krenuo prema starom gradu, prošao kroz čuvenu pijacu ili kako to oni zovu suk Al Hamidiju. Glavna ulica pijace je tu još od rimskog doba, iako je njen sadašnji oblik uglavnom s kraja 19. vijeka. Natkrivena je željeznim krovom koji je izbušen mecima sa francuskih aviona tokom ustanka 1925. godine, tako da se kroz te rupe probija svijetlost i ostavlja svjetlosne krugove na ulici. Tu su i brojne male, bočne ulice sa trgovinama i štandovima. To je glavno mjesto za trgovinu u gradu. Prodaje se sve: odjeća, tkanine, zlatni nakit, dragulji, suveniri, začini, voće, hrana...Uglavnom su vrste proizvoda grupisane, tako da se na jednom dijelu nalazi npr. niz prodavnica nakita, na drugom samo ćilimi itd...iako to nije strogo pravilo. Velika je gužva i to je pravo mjesto da se osjeti onaj pravi Damask i arapski način trgovine. Naravno, cijenkanje se podrazumijeva i to je ovde prava umjetnost. Odmah pored ovog najvećeg suka, nalazi se još jedan: suk Medhat Paša koji sam isto obišao. Nisam ništa kupovao, jer me to uglavnom ne zanima. Zidovi starog grada su prvo podignuti od strane Rimljana i više puta su rušeni. Ono što je danas ostalo od njih je uglavnom iz 13. vijeka. Do 20. vijeka postajalo je 13 kapija u zidovima. Ja sam nazive tih kapija često koristio za orijentisanje. Npr. znao sam da istočna kapija Bab Šarki (Bab ash-Sharqi) znači pivo, jer je to ulaz u hrišćanski dio starog grada, gdje se može naći i normalnih ljudi. Inače stari grad je podijeljen na muslimanski, hrišćanski i jevrejski dio. Muslimanski zauzima sigurno nekih 80%, ali zato je prava akcija u onih 20%. Tu ima dobrih restorana, nekoliko barova u kojim ima piva i svega. Što u ostalom dijelu višemilionskog Damaska nije slučaj. Ako želim nešto popiti, a da to nije čaj, limunada ili kafa onda znam gdje idem – Bab Šarki! Dolazim do poznate džamije Amajada koja je jedna od najvažnijih islamskih građevina na svijetu i prva Velika džamija. Definitivno najvažniji vjerski objekat u Siriji. Po svetosti je odmah iza džamija u Meki i Medini. Kada je car Konstantin prihvatio hrišćanstvo kao zvaničnu religiju rimskog carstva, bivše pagansko svetilište je zamjenjeno bazilikom posvećenoj Jovanu Krstitelju čija glava se navodno nalazi ovde u jednom sanduku unutar džamije. To me baš iznenadilo, jer sam vidio gomilu muslimanskih vjernika da se mole oko jednog objekta zatvorenog sa zelenim prozorskim staklima kroz koje se vidi sarkofag u kojem je navodno glava Jovana Krstitelja. To je hram Jovana Krstitelja (prorok Yehia za muslimane) sa zelenom kupolom, obložen mermerom i priča se da je u 8. vijeku ispod poda stare bazilike nađen sanduk koji je sadržavao njegovu glavu. Danas postoji više mjesta za koje se tvrdi da sadrže tu relikviju tj. glavu sa kožom i kosom, tako da to nije 100% sigurno. U svakom slučaju ovo je jedno od njih. Kada su muslimani zauzeli Damask 636. godine, hrišćani su istjerani iz bazilike, a rimske građevine su srušene. Tokom sledećih 10 godina izgrađena je potpuno nova džamija. Tadašnji vladar Khaled ibn al-Walid je rekao:“Želim da sagradim nešto što niko nikad nije sagradio prije mene a ni poslije mene“. Svaki zid je bio ukrašen bogatim mozaicima, dragulji su ugrađeni u molitvenike, a drveni plafon je obložen zlatom, sa kojeg je visilo 600 zlatnih svjetiljki. Kažu da je gradnja koštala nekoliko godina skupljanja poreza u cijeloj Siriji. Na istočnoj strani je hram Huseina, Alievog sina i unuka proroka Muhameda koji privlači veliki broj šiitskih vjernika jer se za Alija tvrdi da je osnivač šiitskog islama. Tu se mota veliki broj šiitskih vjernika iz Irana koji su obučeni u crno. Ulaz u Umayyad džamiju je kroz kapiju Bab al-Amara, lijevo se uzme neki smrdljivi ogrtač jer se ne može unutra u kratkim hlačama i rukavima. U malom arheološkom vrtu u kojem se nalaze stubovi hrama posvećenog Jupiteru iz rimskog doba, nalazi se Saladinov mauzolej. Čuveni ratnik (Salah ad-Din) protiv krstaša je umro u Damasku 1193. godine i originalni mauzolej je podignut na ovom mjestu iste te godine. Restauriran je prilikom posjete njemačkog cara Kaisera Wilhelma II 1898. godine. Za tako velikog heroja, mauzolej je prilično skroman. Unutra se nalaze dva sarkofaga. Desni je od orahovine i sadrži Saladinovo tijelo, a lijevi, mermerni, je poklon Kajzera. Iako je fotografisanje zabranjeno to me nije spriječilo da ga uslikam. Manje od 100 m od džamije se nalaze dvije stare medrese (islamske škole) iz 13. vijeka: Al-Adelija i Al-Zaharija. Glavna ulica u starom gradu koja ga dijeli na dva dijela je tzv. Prava ulica ili Sharia Bab Sharqi. Možda je nekad davno bila prava ali sada više i nije. Za vrijeme Rima je bila glavna ulica Damaska i bila 4 puta šira nego danas sa dugim nizovima stubova sa obe strane. Meni je bila glavni orijentir za šetnju po starom gradu. Stari grad ima mnogo uskih uličica, i može predstavljati pravi lavirint, tako da se lako izgubiti. Ali jednom kad se izađe na Sharia Bab Sharqi, onda je lako. Sa obe strane ulice su mnogobrojne prodavnice, najviše tkanine i odjeće, tu je nekoliko starih kanova (prenoćišta). Tu u jevrejskom dijelu starog grada sam pronašao jedan zgodan cafe, zapravo odveo me jedan desetogodišnji dječak, jer je prilično zavučen u uskim uličicama. Vlasnik i njegovi radnici su taman postavljali stolove, pošto su nešto renovirali. To je Art Cafe, onako malo umjetnička atmosfera, ali što je najvažnije nemaju problema sa pivom tako da sam se onako umoran od hodanja odmah bacio na hladan hajneken. A posle njega i na libansko pivo Almazu. Vlasnik i osoblje su vrlo simpatični, malo me pitao za savjet u vezi boje stolica da li su ok i kako da poslaže stolice oko stolova. Pri povratku do hotela sam pojeo jednu švarmu na ulici i zatim se vratio u hotel i istuširao i malo odmorio. Damask mi se sviđa. Kad samo pomislim kakva je rupa onaj Aman. Vlasnik Art Cafea kaže s pravom, da je Aman jedno veliko selo, možda je to njihova nekakva netrpeljivost ne znam ali tako je, slažem se. Naveče izašao van i šetao po gradu. Vrlo je živo i mnogo je ljudi na ulicama. Mnogo je mjesta specijalizovanih za kafe, brze hrane ima na svakom koraku. Jedini problem je što nema cafe barova na koje sam navikao kući, tako da se popije pivce nema šanse. Na kraju sam sjeo u neki coffee shop i popio tursku kafu. Pitam konobara da li zna za neko mjesto gdje ima piva ali on nema pojma. Pa da, svašta i ja pitam. Ali rješenje postoji i zove se, naravno, Bab Šarki. Uzimam taksi i idem tamo, u hrišćanski dio starog grada. Odmah do kapije nalazim neki restoran u kojem sjede uglavnom stranci, vidim pune krigle točenog piva na stolovima i mojoj sreći nema kraja. Sjedam i naručujem pivo ali prokleti Jevrej mi kaže da ne mogu tu sjediti ako neću ništa jesti, pa me premješta i izdvaja od ostalih i daje mi mali stočić i malu stolicu kao nekom jadniku, ma bilo mi došlo da mu sve ono prevrnem, jeb’o ga Hitler. Brzo sam popio svoje i još brže otišao, ovaj peder neljubazni me više neće vidjeti. Prateći ulicu Bab Sharqi lako sam našao put do hotela. Bogu hvala jednom, obično se uvijek izgubim u Damasku, pa zovem taksi da me spašava.

1

Podeli ovu poruku


Link do poruke
Podeli na drugim sajtovima

23.06.2009 (dan 4)

Damascus

Ustao rano i odmah krenuo u obilazak grada, tj. onog što sam planirao a nisam uradio prošli dan. Danas ne diram stari grad jer sam ga pregazio juče. Fokus će biti na jug i sjever od starog grada. Idem prvo prema jugu i obilazim džamije Darvišija (Ad- Darwishiyya), Sibaija (As-Siba’iyya) i Sinanova džamija. Prolazim kroz suk Medhat paša. Muvao se oko Bab al-Jabiye. Zatim uzimam taksi i idem prema sjeveru tj. ka Yousef al-Azmeh trgu gdje se nalaze moderni hoteli, restorani i barovi. Tu je sve dosta skuplje ali taj dio grada je vrlo lijepo uređen i super izgleda. Odmah preko puta Cham palace sam popio kafu sa divnim pogledom na ulicu i prolaznike. Još je jutro. Nema kafe nigdje na svijetu kao u Damasku. Odavde idem ulicama Maysaloma, pa ulicom Brazil prema muzejima. Nacionalni muzej je zatvoren. Nije ni važno. Preko puta je tekija Sulejmanija (Takiyya as- Suleimaniyya) iz 1554. godine, građena prema dizajnu najboljeg otomanskog arhitekte Sinana. Zatim idem do Vojnog muzeja, ali mi vojnik – stražar kaže da je taj muzej premješten na drugu lokaciju i ljubazno mi na arapskom napiše ime i mjesto muzeja da pokažem taksistima. Baš mi ne ide danas sa ovim muzejima. Ma uostalom zaboli me za muzejima. Zatim sam obišao dvije crkve od kojih je jedna crkva Svetog Antonija. Nastavio šetnju po gradu, pa opet kafa i mali odmor. Kupio mapu grada konačno. Poslije toga sam sjeo u neki šugavi restorančić i pojeo kebab i salatu. Uzeo taksi do Yarmouk trga. Taksista kaže da tu živi oko milion palestinskih izbjeglica. Ovde mi se atmosfera nije nimalo svidjela kao i samo saznanje o tim palestinskim kampovima. Ljudi su mi nekako izgledali neprijatni i neljubazni. Došao sam ovde a i sam ne znam zašto. Eto čisto da vidim šta ima i ovde, kad ono palestinski kamp. Ima dosta vojnika ali i vidio sam par ljudi u civilnoj odjeći sa „kalašnjikovima“. Ovo mjesto mi se ne sviđa, idem nazad odmah. Samo na koju stranu? Pitam neke vojnike koji sjede u kombiju koja je ulica koja ide prema centru ali oni ne razumiju ništa, nešto mi objašnjavaju i smiju se. Vjerovatno je pala neka dobra zezancija na moj račun, ali ne razumijem ni riječ. Ah, jebaće vam Izraelci mamu! Zaustavljam taksi i kažem da me vozi do kapije Bab Touma, iz razloga jer kroz nju još nisam prošao, pa eto da vidim i to. Opet sam se vratio u stari grad i u svoj Art Cafe. Popio 3 piva Almaza. Uz pivo sam upao u razgovor sa vlasnikom koji je vrlo ljubazan lik. Zatim smo se prebacili na polje politike i jevrejsko - palestinskih odnosa. On tvrdi da Palestinci trebaju da prave državu sebi u Siriji i Jordanu jer ih i tako ovde ima nekoliko miliona, a u Jordanu su čak i većina stanovništva, što nisam znao. Ja sam odmah povukao paralelu sa Kosovom, naravno. Palestinci imaju u prosjeku po 10 djece i vjerovatno kontaju da primjene šiptarsku taktiku protiv Izraela, ali to kod Izraelaca ne pali. Oni ih jednostavno protjeraju preko rijeke Jordan, sruše im kuće i na njihovo mjesto sagrade kuće za Jevreje. I nikome ništa. Lako im kad mogu. Pretpostavljam da je Jevrej, ali ako nije mogao bi me moj dugi jezik skupo koštati. Recimo protjerivanjem iz zemlje možda. Ipak je ovo policijska država, sa dosta doušnika koji javljaju gore sve sitnice i šta ko govori protiv vlade, predsjednika itd. Usput, sadašnji predsednik Sirije je Bashar Al-Assad, sin od Hafez al-Assada, i njihove slike se nalaze svuda. Gdje god da krenem, Bashar se smiješi sa nekog zida. Jordanci su još gori. Njihovi prinčevi su obično u vojnim uniformama, nakićeni sa 100 odlikovanja, pištoljem ili sabljom u ruci i sa Rambo – pogledom te gledaju sa slika. Bljak! Iako smo se složili oko svega, ne vrijedi rizikovati. Savjetuje mi da ne idem u Palestinu zbog kidnapovanja. Nakon toga sam još malo šetao po pijaci Hamidija. Na putu do hotela kupio pola pečenog pileta i pistacije. Odmor u sobi. Naveče izašao u šetnju. Damask noću izgleda fantastično. U centru postoji i neki korzo kao i mali trg gdje se svi okupljaju a najviše mladi. Još da mi je ukapirati kako se oni ovde zabavljaju. Večernji izlazak otprilike izgleda ovako: spremiš se, ispeglana košulja blistave cipele, zatim šetaš sa još par drugara, onda svratite negdje na kolače, pa na kafu, pa na čaj, a zatim se ode na neki sendvič u neki fastfood restorančić, uputi se osmijeh nekoj umotanoj djevojci. I to je to. Nema ovde nekog ludog, noćnog života i provoda. Djevojka i momak zagrljeni ili da se drže za ruke na ulici? Teško. Ipak je ovo drugi svijet. Kupujem jednu konzervu pepsija i sjedam na taj mali trg, mjesto je odlično, savršeno za posmatranje ljudi. Pokušavam da izbrojim koliko je žena prošlo a da nisu bile umotane. Nakon sat vremena broj se popeo na vrtoglavih 6. Damask ima svoju ljepotu i čari ali ipak kad bolje razmislim, mislim da ne bi mogao dugo ovde izdržati. Teško bi bilo naviknuti se na njihov muslimanski način života. Koliko bi samo čovjek stvari morao da se odrekne, kad bi živio ovde. Previše. Kupio limenku piva u prodavnici i krenuo nazad oko ponoći. Stvarno je zapanjujuće kako nikad ne mogu da pogodim put nazad do hotela. Bio sam siguran da idem pravim putem i odjednom je sve postalo nepoznato. Izgleda da to neki ljudi nemaju jednostavno u sebi. Ništa, tu je srećom taksi i idem prema hotelu. Kažem mu da požuri, mislim u sebi, pivo je već počelo da se grije. Sutra idem za Palmiru.

1

Podeli ovu poruku


Link do poruke
Podeli na drugim sajtovima

24.06.2009 (dan 5)

Palmyra

Ujutro popio kafu ispred hotela u nekom cafeu. Uzeo taksi do Harasta bus stanice. Inače, Damask ima dvije glavne bus stanice: Karajat Harasta za sjeverne destinacije i nova Al-Samariyeh za jug. Takođe postoji nekoliko minibus i mikrobus stanica za regionalne destinacije i okolinu. Glavna mikrobus (kombi) stanica je Bab Mousala garaža. Odmah po dolasku na stanicu sam se ukrcao u bus za Palmiru. Karta, sitnica, 200 SYP. U Palmiru stigao oko podne. Gradić je vrlo mali, u pustinji, i pakleno je vruće. Odmah po dolasku mi je prišao Arapin koji se nudi da mi bude vodič. Najpre sam sjeo da nešto popijem i ponudio sam i njega pićem, pa ću onda vidjeti šta dalje. Prvo ću naći smještaj, pa onda krenuti u obilazak. Ruševine Palmire su tu u blizini, na 5 minuta hoda, ali tvrđava je na jednom brdu i prilično je daleko. A po ovoj neizdrživoj vrućini izgleda još i dalje. Arapin se zove Abdir Kader i izgleda ok, iako mi je jasno da čovjek samo radi svoj posao. Smještam se u hotel Baal Shamin, prilično loš hotel, ali ima dobru lokaciju, odmah kod muzeja i na par minuta od ruševina, a prodavnica i kafana je preko puta. Vodič za ruševine mi nije potreban, ali Arapin ima motor, tako da samo iz razloga vožnje na vrh brda sa tvrđavom prihvatam njegove usluge. Odmah krećemo motorom prema tvrđavi. Palmira je glavna atrakcija Sirije i jedan od najvećih svjetskih istorijskih lokaliteta. Palmira znači Grad palmi. Ruševine datiraju većinom iz 2. vijeka. Nekada se zvala Tadmor i prvi vladari su bili Asirci i Perzijanci. Bio je važna karika na putu svile iz Indije i Kine prema Evropi i tu su prolazili mnogi karavani od čega je grad imao mnogo koristi. Car Hadrian ju je posjetio 129. godine i proglasio je slobodnim gradom tako da može nezavisno da prikuplja poreze. Pod imperatorom Karakalom 212. godine postaje rimska kolonija. Dok su unutrašnje borbe slabile Rim, Palmira je jačala svoju nezavisnost. Lokalni plemić Odainat se proglasio kraljem 256. godine a car Valerian je sve rimske snage tog područja stavio pod njegovu kontrolu. Najslavniju istoriju je imala ipak kad je Odainat ubijen 267. godine i kada je njegova druga žena Zenobia preuzela vlast u ime njihovog maloljetnog sina. Rim je odbio da to prizna, posebno što je sumnjao da je Zenobia imala nešto sa smrću muža. Tako da je Rim poslao vojsku da uništi Zenobiu ali je Zenobia u bici potukla Rimljane. Zatim je Zenobia povela vojsku na Siriju i Palestinu i osvojila ih, kao i dio Egipta i proglasila nezavisnost od Rima. Rimski car Aurelian nije mogao da podnese takvo otvoreno suprotstavljanje te je poslao vojsku i porazio je kod Antioka i Homsa. Zenobia je bila uporna i odbijala je da se preda i krenula je sama u proboj kroz rimske linije na kamili prema Perziji da traži vojnu pomoć ali su je stigli rimski konjanici i uhvatili na rijeci Eufrat. Kažu da se njena ljepota mogla porediti samo sa Kleopatrinom a smatrana je najhrabrijom ženom tog vremena. 272. godine su je paradno vozili ulicama Rima i bila je okovana zlatnim lancima kao Aurelianov ratni trofej. Kasnije je oslobođena i udala se za rimskog senatora i živjela u gradu Tibur nedaleko od Rima. Kakva žena! Zenobijin kraj je značio i kraj prosperiteta Palmire. Moram prihznati da me ova priča o Zenobiji duboko dirnula. Sljedeći ustanak 273. godine kad su Palmirani masakrirali garnizon od 600 rimskih strijelaca je izazvao osvetu Rima u kojoj je Palmira razorena i stanovništvo pobijeno. Grad se nikad nije oporavio. Godine 634. grad je pao pod naletom muslimanske armije koju je predvodio Khaled ibn al-Walid i time Palmira nestaje iz istorije. Arapi su sagradili tvrđavu na brdu i utvrdili hram Bel dok je veliki grad uglavnom napušten. Moderna Palmira je postavljena po mrežnom obrascu, i ulice se ukrštaju pod pravim uglom. Glavna ulica je Sharia al- Quwatli. Stižemo do tvrđave na brdu koja se zove Qala’at ibn Maan i koju su izgradili Arapi. Zamak je izgrađen u 17. vijeku i to je djelo libanskog ratnog vođe Fakhrd ad-Din al-Maana. Sa tvrđave su pruža prelijep pogled na ruševine Palmire kao i na sam novi gradić Palmiru. Kičma Palmire je velika popločana ulica koja se pruža od zapada od glavnog gradskog hrama prema istoku do hrama Bel u dužini oko 1 km. Na kraju ulice je slavoluk iz vremena vladavine Septimiusa Severusa kad je Palmira bila na vrhuncu. Na sjevernoj strani se nalazi nekoliko stubova koji označavaju mjesto gdje su nekada bila kupatila izgrađena u vrijeme Dioklecijana. Preko puta je pozorište. Agora je bila centar života u Palmiri, mjesto okupljanja stanovnika i pijaca. U daljini se vidi serija četvrtastih kula - grobnica različitih veličina. Zatim dolazim do hrama Bel, koji je opasan zidovima i utvrđen. Bel je najvažniji bog po vjerovanju ljudi ovog područja, u nivou Zeusa kod Grka ili Jupitera kod Rimljana. Zidove su podigli Arapi oko 1123. godine kada su hram pretvorili u utvrđenje. Obišao sam skoro sve. Strašno je vruće, jer je posle podne i na lokalitetu nema nikog. Jedino sam ja dovoljno lud da po ovoj vrućini hodam po ruševinama. Ionako turista u samom gradu ima vrlo malo, a i tih par komada će biti ovde ujutro ili predveče kad je najbolje vrijeme za posjetu. Planiram i ja da se vratim predveče kada sunce zalazi i obasjava građevine da bi napravio par dobrih fotografija. Odmah pored ruševina se nalazi mala beduinska kućica. Ulazimo tu i neka stara žena nas nudi čajem. Na njeno pitanje šta mislim koliko ima djece ja kažem da ne znam. Ona kaže 10. „To je dobro“ – rekoh. Na šta ona kaže da to nije dobro. Sledeće njeno pitanje šta mislim o njenoj kući, tj. jednoj prostoriji od zemlje, blata koja liči na štalu. Ja kažem da je fina. Ona na to da nije fina. E jebi ga sad, neću više biti ljubazan. Beduini svi imaju po desetak djece. Naravno baba prodaje razne gluposti, ogrlice od kamenčića, marame itd. Taktika, prvo dobiješ, čaj, pa ajde sad budi šupak pa ne kupi nešto. Malo se cjenkamo i kupim dvije neke ogrlice koje ću nekome pokloniti jer ne znam šta će mi. Tu je i jedna mala curica u crvenoj haljini koja isto tako prodaje te gluposti. Nakon toga smo ja i Abdir otišli do malog primitivnog restorančića koji kao ima i bazen. Zapravo iskopana rupa, napunjena vodom. Sjedam u hladovinu šatora i tu sam probao lokalno beduinsko jelo mansaf. Mansaf može biti sa janjetinom ili piletinom i ide sa rižom. Zatim smo popili čaj. Mnogo se pije čaj ovde. Tu sam sreo nekog glupog Engleza koji živi ovde već dugo godina i govori arapski odlično. Kaže da je došao ovde jer je zemlja prelijepa. Kakav tupan! Pustinja, vrućina i kamenje i to mu super. Vjerovatno mu prija stanje u kojem ga lokalci obožavaju, pa je glavni u ovoj vukojebini, dok su mu kući svi palili šamarčine. Vratio se u hotel i malo odmorio. Pred veče izašao opet da fotografišem ruševine pri zalasku sunca. Tada su slike sjajne jer sunčevi zraci obasjavaju ruševine dajući im prelijepe boje. Dok sam lutao po ruševinama već je pala noć. U tom dolazi neki debeli Arapin sa kofijom na glavi u arapskoj nošnji. Prodaje lančiće, ogrlice i kofije. Kofija je arapska marama koja se nosi na glavi. Neću ništa da kupim ali on ne odustaje. Vrlo je simpatičan. Prilazi mi i kaže da je od mene pomislio da sam Arapin. Nije valjda da me neobrijana brada i preplanulo lice toliko sredilo. Vrlo je simpatičan i druželjubiv. Noć je i sjedamo na neki kamen i nudim mu cigaru. Tu smo pušili i pričali nekih sat vremena o islamskim temama, politici, ženama, o svemu. Lik govori engleski odlično. Pitam ga kakva je razlika između Arapa Maroka i npr. Sirije, i koliko se razumiju na šta dobijam odgovor da je to potpuno jedan narod i da se oni super razumiju, iako postoje razlike u govoru ali pismo je apsolutno isto. Na moje pitanje zašto se Arapi onda ne ujedine u jednu državu i otjeraju Amere, on nema odgovor. Ali imam ja. Dovoljno je šetati nekim gradom bilo koje arapske države i sve će biti jasno. Na sve strane su slike predsjednika ili kraljeva. U suštini sve arapske države su diktature i ako bi neko pokušao da ujedini arapski svijet, postavlja se pitanje ko bi bio predsjednik ili kralj takve države? Šanse da bi se oni dogovorili su ravne nuli. Tako da se to neće desiti nikad. Što možda i nije loše. On i dalje ne odustaje da mi proda kofiju i neku maramu za žene. Odlučujem da kupim kofiju za 350 funti, ne toliko zbog same marame, jer mi i ne treba, nego zbog ugodnog razgovora i informacija koje sam dobio. Toliko sam naučio od njega u tih sat vremena o arapskoj kulturi i razmišljanju da to vrijedi mnogo više od marame, tako da bih mu platio samo za ovaj razgovor. Čak mi je opisao i kako je nekad bilo u agori i pokazao gdje su tačno vezivali kamile. Pred hotelom popio jednu Almazu i kupio cigare i otišao na spavanje. Noću ovde nema ništa da se radi.

1

Podeli ovu poruku


Link do poruke
Podeli na drugim sajtovima

25.06.2009 (dan 6)

Homs, Hama, Krak des Chevaliers

Ustao oko 7.30 i popio kafu ispred hotela. Idem odavde. Otišao do tzv. bus stanice i čekam bus za grad Homs. Rekoše mi da bus staje ovde ali ovde nema nikoga. Tako da nisam siguran da sam na pravom mjestu. Nedaleko je neki vojnik, ako se tako može zvati momak u civilu sa vojničkim hlačama i kalašnjikovim i pitam ga za bus za Homs. Ljubazno me usmjerava malo dalje odavde. Dolazim tačno pred polazak minibusa koji je već skoro pun. Nakon dva sata dosadnog gužvanja u prepunom busu stižem u Homs. Homs je treći grad po veličini u Siriji sa preko 800.000 stanovnika. Istorijski je značajan po tome što je dao dinastiju rimskih imperatora. Naime, kćerka lokalnog sveštenika se udala za komandanta rimskog garnizona Septimiusa Severusa koji je kasnije postao car. Uglavnom su bili loši vladari koji su donijeli haos rimskom carstvu. Najgori je bio Elagabalus čija je strahovlada okončana tako što ga je ubila njegova Pretorijanska garda. U okviru Vizantije bio je važno središte hrišćanstva, a nakon osvajanja od strane islamskog ratnika Khaled ibn al-Walida 636. godine, postaje isto tako značajan centar islama. Khaled ibn al-Walid je značajan po tome što se on vodi kao donosilac islama u Siriju. Krećem pješke prema centru grada koji je nekoliko km udaljen od bus stanice gdje me je ovaj istovario. Namjerno neću da uzmem taksi nego mi pravo lijepo ovako, sa ruksakom na leđima hodam prema gradu pored ceste dok mi taksisti sviraju i pitaju se kakva sam budala dok hodam po suncu umjesto da se vozim s njima. Ipak mi je nakon 15 minuta dosadilo te sam zaustavio neki kombi koji ide prema gradu i dovezao se s njim. Cijena ovih mikrobuseva je smiješna, nikad više od pola evra. Šetao se po Homsu. Grad mi se uopšte ne sviđa. Nekako mi je previše konzervativan, islamistički, a nema ništa zanimljivo u njemu. Gladan sam pa sjedam u neki mali restorančić po imenu Prince i tu sam pojeo dvije švarme i pomfri, i popio dva soka. Glavna ulica je Shoukri al- Quwatli na čijoj jednoj strani se nalazi velika sat-kula (Saahat Al Saa al-Jadida). Obišao džamije An-Nuri i Khaled ibn al- Walid. Ova druga je posebno značajna jer je najvažniji spomenik grada i predstavlja atraktivan primjer džamije turskog stila. Khaled ibn al-Walid je jedan od najvećih islamskih ratnika i poznat je po tome što je dobio više od 100 bitaka a da nije ni jednu izgubio iako je često bio brojčano nadjačan. Bio je veliki strateg i taktičar čije se vještine i danas izučavaju na vojnim školama. Uzeo taksi do bus stanice i tamo minibus do čuvenog krstaškog zamka Krak des Chevaliers ili kako ga Arapi zovu Qala’at al- Hosn. Zamak je super. Tu sam se zadržao jedno dva sata u pregledanju zamka. Zamak se nalazi na brdu Ansarija i kontroliše pristup unutrašnjosti Sirije sa mora. Prvu tvrđavu na ovom mjestu je sagradio emir Homsa 1031. godine. Kratkotrajno su ga istjerale iz zamka krstaške horde tokom Prvog krstaškog pohoda na Jerusalem 1099. godine, a nekih 11 godina kasnije je i trajno istjeran kada su krstaški vitezovi, sada trajno nastanjeni u Svetom Gradu, širili svoju kontrolu na okolna područja. Polovinom 12. vijeka, elitni vitezovi Hospitaleri su zamijenili prve krstaše i proširili zamak tako da je dobio svoj današnji izgled. Uprkos brojnim napadima i opsadama, zamak nikad nije pao u borbi. Kada je 1271. godine mamlučki sultan Bejbars marširao na zamak, krstaši unutar njega su bili poslednja ispostava krstaša. Jerusalem je već bio pao i hrišćani su se povlačili. Zamak je mogao da ima garnizon od 5000 ljudi, komplet sa konjima, ima štale a mogao je sadržavati zalihe za 5 godina opsade. Tokom opsade spao je na 200 krstaša. Okruženi armijama islama i bez izgleda da izdrže dalje, krstaši su ga napustili nakon mjesec dana, nakon pregovora kojim su obezbjedili bezbjedan prolaz prema Tripoliju.

Arapi su još više pojačali odbranu zamka. Danas je moguće i vidjeti razlike u franačkom, gotskom stilu i arapskom stilu gradnje na samom zamku. Zamak ima dva značajna dijela: vanjski zid sa 13 kula i unutrašnju tvrđavu. Jednostavno je prelijep. A još kad se pusti mašta da radi, pa se čovjek vrati u vrijeme krstaša i u poslednje trenutke opsade dok stoji na zidinama i posmatra zamišljene armije oko zamka ili dok hoda prostorijama i mračnim hodnicima zamišljajući tu atmosferu opsade. Minibusom se vratio nazad do Homsa. U ovom gradu nema ništa zanimljivo tako da odlučujem da idem dalje prema gradu Hama nekih 40 km sjeverno. Tamo ću i prespavati. Stigao u Hamu. Hama je jedan od najatraktivnijih sirijskih gradova. Ima oko pola miliona stanovnika. Hama je grad sa vrlo tragičnom, ne tako davnom istorijom. U februaru 1982. ovde se desio veliki masakr kada su grad zauzeli pripadnici Muslimanskog Bratstva koji su pokušali da ubiju tadašnjeg predsjednika Hafeza Al Assada. Assad je poslao nekoliko hiljada vojnika i u krvi ugušio pobunu. Poginulo je oko 20.000 ljudi a srce starog grada je potpuno uništeno. Njegov sin je sada predsjednik Sirije. Obojica su seronje i diktatori. Uzeo sobu u Cairo hotelu u samom centru grada pored sat-kule. Soba sranje ali barem imam ventilator za hlađenje. Danas sam popio sigurno 10 litara tečnosti. Hama je lijep grad i sviđa mi se. Mnogo bolje izgleda od dosadnog Homsa. Hama leži na rijeci Orontes koja protiče kroz centar grada i čuvena je po velikim drvenim točkovima na rijeci koje se zovu norije i koje su nekad davno punile akvadukte vodom koji su prenosile vodu do obližnjih polja i vrtova. Norije su ovde postojale još u 5. vijeku, ali ove današnje su iz vremena dinastije Ajubida, iz 13. vijeka koji su sagradili njih oko 30. Danas ih je preživjelo još 17. Najveća norija je Al-Mohammediyya iz 14. vijeka i služila je da snabdijeva Veliku džamiju vodom. Naveče sam sjeo u neki cafe pored rijeke s pogledom na noriu Al-Mamuriyya i popio kafu jer nemaju nista drugo. Nedaleko od džamije An Nuri sam našao super restoran po imenu Le Jardin. Tu sam popio i pivo i dobro večerao mixed grill, salata i 2 tuborga. Restoran je stvarno fantastičan, pored rijeke Orontes, sa pogledom na noriu Al-Jabariyya koja se okreće i dalje. Šetao po gradu noću. Kao i svuda postoji glavna ulica, šetalište, centar je super i dosta je mladog svijeta na ulicama. Vratio se u hotel.

0

Podeli ovu poruku


Link do poruke
Podeli na drugim sajtovima

26.06.2009 (dan 7)

Apamea, Aleppo

Ustao rano, uzeo taksi do mikrobus stanice. Došao do sela Suqeilibiyya. Tu sam uzeo taksi za 50 SYP. Neki klinac mi se nakačio i traži mi pare zato što mi je kao „našao“ taksi. Pa onda došao još jedan. Tu sam popizdio. Na kraju sam im dao 100 SYP i otjerao ih u pm. Bio sam spreman i da se potučem, toliko su bili bezobrazni. Apamea (Afamia na arapskom) je grad osnovan u 3. vijeku p.n.e. od strane bivšeg generala armije Aleksandra Velikog po imenu Seleucus I, i bila je jedan od ključnih trgovačkih centara. Latakija joj je služila kao luka. Seleucus je grad nazvao po svojoj perzijskoj ženi čije je ime bilo Afamia. Dosta liči na pustinjsku Palmiru ali je manja i izgrađena od sivog granita i nadgleda travnatu ravnicu Al-Ghab. Zbog travnatih pašnjaka Al-Ghaba, bila je poznata po uzgoju prvoklasnih konja. Grad je nekada imao 30.000 kobila, 3000 konja kao i 500 ratnih slonova. General Pompej ju je zauzeo za Rim 64. godine p.n.e. Na svom vrhuncu imala je oko 500.000 stanovnika i posjetio ju je Marko Antonije sa Kleopatrom na povratku sa kampanje protiv Armena na rijeci Eufrat. Na obližnjem brdu koje je nekada služilo kao rimska akropola, Mamluci su izgradili tvđavu Qala’at al- Mudiq u 13. vijeku. Tu je i danas istoimeno selo a kuće su već davno prešle zidove tvrđave i spuštaju se sve do glavne ceste. Sama tvrđava nije mi interesantna jer je dosta razrušena a i selo je ugrađeno u nju tako da više nema onu svoju starinsku atmosferu. Krenuo sam pješke prema njoj ali na pola puta se vratio. Glavna ulica, cardo maximus, je duga 2 km i duža je od one u Palmiri. Tu mi neki lokalni lik pokušava prodati lažne stare novčiće, kao on ih iskopao ovde. Pitam ga koliko mu treba vremena da napravi jedan novčić, na što on nastavlja sa svojom arheološkom pričom. Hodam po velikoj vrućini. Obišao sam sve. Kod čovjeka što prodaje ulaznice se malo odmorio i popričao. Na njegovo pitanje da li sam musliman ja odgovorio da jesam, čisto da vidim šta će biti, a on odmah raspalio po svojim komšijama hrišćanima iz susjednog sela. Kao oni tamo su loši ljudi, vole samo pare, a oni iz ovog sela ih ponekad i propuste kroz šake. Prihvatio me kao svog. Dao mi vodu i informacije kako da se vratim. Imam osjećaj da bi me čovjek nosio na leđima nazad, koliko je velika naša „muslimanska“ ljubav. Krenuo nazad pješke. Usput naišao neki dečko na motoru i povezao me do sela. Tu sam sjeo ispred seoske prodavnice sa tri neka lika i čekao prevoz za Suqeilibiyyu. Nastavio sa svojom muslimanskom pričom. Međutim, sad mi je već bilo prilično neprijatno. Njih trojica počeli da me nešto ispituju a ja ih ništa ne razumijem. Samo da mi ne traže da skidam gaće. Jedan od njih odlazi u prodavnicu i nosi neku knjigu u ruci, sa osmjehom na licu. Kontam, evo ga nosi Kuran, sad će me malo propitati da provjere jesam li ili nisam musliman. Srećom, bio je to arapsko-engleski riječnik. Zaustavili mi prevoz. Zahvalio sam se, srdačno se rukovao sa svakim i velikom brzinom se udaljio od njih. U Suqeilibiyyi, za čije mještane onaj kaže da vole samo pare (a vole, u pravu je) ostao 2 sata jer bus za Alepo imam tek u 14.00. Tu sam kupio pivo i sjeo ispred prodavnice sa nekim klincem hrišćaninom te smo ćaskali dobrih sat vremena. Odustajem od puta za Eblu danas jer je previše komplikovano stići tamo, a pogotovu za Jeradu za koju ovde niko nije ni čuo. Zato sam odlučio da idem direktno za Alepo pa ću odatle pokušati odraditi te lokacije. Ukrcavam se u minibus za Alepo, karta 150 SYP. U Alepu se smjestio u hotel Hanadi, soba mala ali čista i super. Možda ću sutra na grupnu ekskurziju koju organizuje hotel, nije to ni loše s obzirom kako je teško tamo stići. Vlasnik je budala. Kaže da je imao goste neke Srbe ali mu se nisu svidjeli. Alepo ili kako ga još zovu Halab ima preko 2 miliona stanovnika. Zajedno sa Damaskom se vodi kao najstariji stalno naseljeni grad. Logično mjesto za početak obilaska grada je kapija starog dijela grada Bab Antakija iz 13. vijeka. Uzeo taksi do Bab Antakije. Odmah kad se prođe kroz kapiju ulazi se u suk Bab Antakija ili pijacu. Nedaleko odavde je džamija Al Kamilija. Tu je i mnoštvo kanova, uglavnom iz 16. vijeka. Na sjevernom dijelu suka je Velika džamija ili Al-Jamaa al-Kebir ili Umayyad džamija, mlađa sestra one u Damasku. Takođe je poznata i kao džamija Zaharija (Al-Jamaa Zacharia) po proroku Zahariju, ocu Jovana Krstitelja. Gradnju je započeo kalif Al- Walid koji je ranije osnovao džamiju Umayyad u Damasku a završio ju je kalif Sulejman. Od originalnog izgleda, danas je nekim čudom, ostao samo minaret, tačno original kako je izgledao i 1092. godine kad je sagrađen. Obišao okolinu tvrđave i otomansku džamiju Al–Adliyya iz 1555. godine. Odmah nasuprot ulazu u citadelu je ajubidska medresa Sultanija. Tu je i mauzolej Saladinovog sina Malek az-Zaher Ghazia. Zatim sam se još malo prošetao u okolini tvrđave i došao do džamije Al-Atruš. Ispred citadele se nalazi super restoran po imenu Al-Attar gdje sam ručao šiš pileća prsa, pomfri, salata, kačkavalj sir. Hrana je odlična a može se uživati i u posmatranju ljudi ispred tvrđave. Atmosfera je odlična i sigurno ću doći opet.

1

Podeli ovu poruku


Link do poruke
Podeli na drugim sajtovima

27.06.2009 (dan 8)

Ebla, Jerada, Serjilla, Al Bara, Al Ma’ara, Aleppo

Većina hotela u Alepu organizuje ekskurzije sa kojima se mogu obići mnogi istorijski lokaliteti u okolini a do kojih je vrlo teško doći ako čovjek ide sam jer nema javnog transporta do njih. Dobar dio njih je udaljen od glavnih puteva i do njih se stiže lokalnim seoskim putevima, tako da mi je ipak jedino rješenje da se pridružim jednoj grupi. Ako bi išao samostalno izgubio bi sigurno dva dana a troškovi na kraju bi bili malo manji od cijene koju nudi hotel a koja je 1.000 SYP (oko 15 evra). Hotel obično angažuje taksi ili minibus, zavisno od veličine grupe, koji vozi skoro cijeli dan. Po programu ekskurzije trebamo obići nekoliko tzv. „Mrtvih gradova“: Serđilu, Eblu, Jeradu i Al Baru. Mrtvi gradovi predstavljaju grupu od oko 700 napušenih vizantijskih naseljenih mjesta, gradova, sela i manastira tj. ruševina koja se nalaze između Hame i Alepa. Grupu činimo ja i dvoje Danaca, momak i djevojka. Momak, Kristijan, studira političke nauke a djevojka je Ana. Krenuli smo u 6.00 odmah poslije doručka koji smo imali u hotelu a koji je skoro uvijek i svuda jedno ili dva kuvana jaja i malo sira ili marmelade. Prvo odredište je Al Bara koja je po površini na kojoj se prostire najveći od Mrtvih gradova. Al Bara je procvat doživjela u 4. vijeku kada je postala jedan od najvećih centara proizvodnje vina i maslinovog ulja u regionu. Imala je velike vile, tri manastira i brojne crkve, od kojih se najmanje 5 može detektovati i danas među ruševinama koje se prostiru na oko 6 km2. Same ruševine mi i nisu previše impresivne jer su uglavnom zarasle u bujnu vegetaciju, kajsije i masline. A malo toga ovde ima i da se vidi, jedino da pustim mašti da radi pa da zamišljam kako je ovo sve nekad izgledalo. Najimpresivnije su piramidalne grobnice od kojih najveća još uvijek sadrži pet sarkofaga. Sledeći od Mrtvih gradova koji obilazimo je Serđila. E ovde već ima šta da se vidi. Serjilla Grad je napušten već više od 15 vijekova ali neke građevine su u dosta dobrom stanju. Posebno krčma koja ima dva sprata kao i kupatila – hamami. He, pitam se kako li je bilo ovde piti vino iz drvenih čaša. Strašno je vruće i idemo do malog cafea gdje se naplaćuju i ulaznice za lokalitet, koje naravno nismo platili a ni ne namjeravamo. Tu smo se malo odmorili, popili par pića tj. sokova. Ja sam se normalno ponudio da platim piće za sve, jer po našem balkanskom običaju, ako sjedimo za istim stolom, jedan plaća. Kasnije sam vidio da sam pogriješio oko te male sitnice. Danci su kao i Nijemci teški pederi što se tiče plaćanja. Momak je nosio sa sobom i studentsku karticu i pokušavao da dobije popust na cijenu ulaznice u muzej, koja je možda oko 1.5 evra. Jadno da ne može biti jadnije. Bilo mi prosto drago kad mu je lik rekao da plati punu cijenu od ogromnih 1.5 evra. Tada mi je bilo jasno da uzvratnu cugu neću dobiti. Dakle, mi, Balkanci, plaćamo piće onima kojima imaju više love od nas, a oni se prave mutavi. Možda smo i glupi, ali se nikad ne bih mijenjao s njima. Barem ćemo časno crknuti u našoj gluposti, a oni nek žive jadno i sramotno u svojoj pameti. Nakon toga idemo do gradića Ma’arat an-Nu’aman ili poznatijeg kao Al Ma’ara. Ovde, u kanu Murad paše iz 16. vijeka nalazi se muzej koji je naročito poznat po kolekciji mozaika iz Mrtvih gradova. Mozaici su stvarno super, posebno onaj o rađanju Herkulesa i kad Herkules ubija zmiju i spašava Oceanusaboga okeana. Fotografisanje je zabranjeno a čuvar nas prati u stopu tako da nemam šanse da uslikam nešto. Al Ma’ara ima vrlo strašnu istoriju. Godine 1098. krstaši pod komandom grofa Rejmonda od Tuluza (Raymond St. Giles i Robert of Flanders) su napali tvrđavu u ovom gradu i pobili desetine hiljada ljudi. Ali pravi užas je tek uslijedio. Po zapisima jednog od učesnika, Ralfa od Kana, u nedostatku hrane došlo je do kanibalizma pa su krstaši kuvali žive ljude u kazanima, a djecu su nabijali na kolčeve i pekli i jeli njihovo meso. Pretražio sam Internet i uvjerio se da je to istinit događaj. Taksista kaže da nam je sledeća destinacija Ebla pa idemo nazad u Alepo. „A šta je sa Jeradom koja je u programu ekskurzije?“ – pitam ga. Lik je pokušao da nam skrati putovanje jer je njemu to vjerovatno dosadno a pare je već uzeo. Danci ćute kao mutavi, jebe se njima što ovaj pokušava da nas zajebe. E pa neće moći, ako je dogovor da idemo i tamo, ima da idemo i tamo. Uostalom platili smo. Taksista nije imao kud, pa smo otišli i do Jerade. Zapravo ovde se nalaze dva mrtva grada Jerada i Ruweiha, ali je Jerada bliže glavnom putu Hama – Alepo. Teško da se Jerada može nazvati mrtvim gradom jer ljudi i danas tu žive. Dio starih vizantijskih kuća su preuredili i nadogradili pa tu žive a neke koriste kao skladišta ili štale. Ruševine se sastoje od ostataka plemićkih kuća, vizantijske katedrale iz 5. vijeka i osmatračnice na 6 spratova. Neki dječak trči za mnom i traži da mu dam para. Vjerovatnio bi mu i dao da nije počeo sam da gura ruke u moje džepove, tako da sam popizdio i otjerao ga na kraju. Ovde smo se zadržali tek oko pola sata jer ni samo mjesto nije previše impresivno. Idemo dalje prema Ebli ili kako ga Arapi zovu Tell Mardikh po selu koje se nalazi pored Eble. Ebla je veliko razočarenje. Pa tu nema ništa da se vidi. Tek vrše iskopavanja. Ebla je prije 5000 godina bila jedan od najmoćnijih gradova – država na ovom području. Danas je vrlo značajno arheološko nalazište. Tu su iskopali oko 15.000 glinenih tablica na sumerskom jeziku koje su dale mnoga objašnjenja o životu tog vremena. Svaka čast arheolozima ali šta ja da radim ovde? Još naplaćuju i ulaznicu od 2 evra za ovo. Ovde treba doći za jedno 10 godina kad je iskopaju. Ovde su mi najzanimljiviji bili čobani s ovcama. Nakon Eble idemo nazad za Alepo. Ekskurzija mi nije ispunila očekivanja ali sam zadovoljan jer sam sve obišao pa se bar neću pitati kako je tamo. U Alepo smo stigli oko 14.00 časova. Odlučio sam da ne idem nazad do hotela nego da krenem odmah do citadele koja je juče bila zatvorena jer sam došao poslije 18.00. Ulaz u citadelu se, naravno, plaća 150 SYP. Citadela je glavna atrakcija Alepa i apsolutno dominira gradom. Tvrđava je bila moćna muslimanska baza protiv krstaških pohoda u 12. vijeku. Veliki dio nadogradnje se desio za vrijeme vlasti Mamluka od 1250. do 1517. godine i ono što se vidi danas je uglavnom iz tog perioda. Kada se uđe u tvrđavu nailazi se na Ayyubid palatu iz 13. vijeka. Tu je i mala džamija Abraham iz 12. vijeka i jedno od legendarnih mjesta gdje bi trebalo da se nalazi glava Jovana Krstitelja. U otomanskim vojničkim barakama je i cafe sa stolovima postavljenim ispred na zidinama sa fantastičnim pogledom na grad Alepo. Pogled na grad sa tvrđave je super. Tu sam popio kafu i uživao u panorami grada. Gore duva jak vjetar koji nosi sa sobom sve lakše stvari sa stolova. Nakon toga sam opet ručao na istom mjestu gdje i juče a čak i istu hranu naručio. Prejeo sam se. Uzeo taksi do hotela. Naveče popio kafu u Internet cafeu i provjerio poštu. Ovaj Internet cafe je odlično mjesto, prilično moderno, čini mi se da se zove Concordia ili Concord, tako nešto. Alepo je prelijep i prestar. Grad mi se stvarno sviđa. Zatim cugnuo pivo na terasi hotela Baron. Hotel Baron ima svoju istorijsku vrijednost. Sagrađen je 1909. godine i tu su se smještali putnici sa obližnjeg bliskoistočnog produžetka Orient Expressa. Hotel je bio tada na kraju grada tako da su putnici sa terase na kojoj pijem pivo nekada pucali na patke u obližnjoj močvari. U to vrijeme je bio jedan od najuglednijih hotela Bliskog Istoka. Danas je prilično zapušten iako su sobe od 60-100$ previše za moj džep. U svakom slučaju, najbolje mjesto u cijelom Alepu da se popije pivo i uživa na terasi u posmatranju događanja ispod, na ulici. Savršenu atmosferu kvare samo američki turisti, a posebno jedna mlada, debela američka krava za susjednim stolom, koja ne zatvara usta nikako i skače po mojim živcima. Otišao spavati oko 23.30.

1

Podeli ovu poruku


Link do poruke
Podeli na drugim sajtovima

28.06.2009 (dan 9)

Deir Samaan, Lattakia

Popio kafu i doručkovao u hotelu. Pozdravio se sa glupanom sa recepcije. Danas idem da posjetim manastir Sv. Simeon, a zatim napuštam Alepo i idem prema moru. Uzeo taksi do Bab Antakije, pa zatim mikrobus do sela Daret Azze. Cijena mikrobus karte je beznačajna i iznosi 25 SYP. Javni transport u ovom regionu je stvarno jeftin. Prošao pored Qature i još nekih starih mjesta. Iz sela Daret Azze taksijem stigao do manastira Qala’at Samaan ili Sveti Simeon. Građevina nosi ime po jednom čudaku po imenu Simeon. On se posvetio monaškom životu, ali kako taj način života nije smatrao dovoljno asketskim, povukao se u pećinu na brdu gdje je živio odbacujući sve blagodeti ovog svijeta. Ljudi su čuli za njega i dolazili su da od njega traže blagoslov. Pošto nije želio da ima dodira sa ljudima on je podigao 3 m visok stub na kojem je sjedio dan i noć. Sa vrha je ljudima davao savjete i blagoslove. Što je više ljudi dolazilo, stub je postajao sve veći dok na kraju nije dostigao visinu od 18 m. Dolazili su ljudi čak iz Engleske i Francuske da ga vide. Kažu da je proveo 40 godina živeći na stubu a bio je vezan lancem za stub da ne bi pao tokom noći. Kada je umro 459. godine, bio je vjerovatno najpoznatiji čovjek 5. vijeka na svijetu. Mjesto je super. Na vrhu brda duva jak vjetar i svježe je, a u daljini je prelijep pogled. Pješke sam se spustio stazom oko 1 km nizbrdo do sela Deir Samaan. Osjećam se odlično dok hodam ovom prelijepom prirodom a oko mene Vizantija. Super osjećaj, bezgranične slobode. Ušao u selo i obišao neke stare vizantijske kuće. Nakon toga krenuo pješke prema glavnom putu i ustopirao neki kamion koji je išao prema Alepu. Neki lik ide na pijacu i prevozi voće. Lik me dovezao do Alepa, ja mu dao 100 SYP, iako on nije htio da uzme. Slikali smo jedan drugog tokom vožnje. Čudan neki brkica. Zatim sam uzeo taksi do Pullman bus stanice koja više ne radi, što naravno nisam znao. Tu sam sreo nekog momka, čudaka, koji mi se prikačio i kao on će me voditi po gradu jer sve poznaje iako nije iz Alepa. Engleski mu je odličan i samo brblja, bez prestanka. Veoma mnogo voli zapadne vrijednosti i način života i kaže da će pobjeći iz Sirije što prije. Usput se okreće i komentariše neke zamotane djevojke, kako su dobro građene, a ja ga sa osmijehom, pitam kako to vidi. Iako sam htio da uzmem taksi, on je insistirao da idemo lokalnim gradskim busom. On je uspio da uđe u bus, ali ja ne, jer kad je bus stao, masa ljudi je navalila na vrata koljući jedan drugog da uđu. Uzeo taksi do Ramousa garaže odakle polaze busevi za Latakiju. Taksista lopov, nije vratio taksimetar na početnu cijenu, što nisam odmah ni primjetio, a ni kusur, tako da me vožnja koštala 100 SYP. Kupio bus kartu za 150 SYP i krenuo prema Latakiji i stigao oko 14.00. Latakia je grad na obali Sredozemnog mora i ima oko 350.000 stanovnika. Danas je glavna i najveća luka Sirije. To je jedan od najmanje konzervativnih gradova u zemlji. Popio kafu u cafeu kod spomenika Al- Assad, na centralnom trgu. Treba naći smještaj. Za sada mi ovo mjesto ne izgleda nešto naročito dobro. Oho, pa ovde ima i normalnih žena! Djevojke nose hlače, štikle, a većinom nisu zamotane. Prošetao gradom. Pa ovaj grad je luka! Znači od kupanja nema ništa. Cijelom dužinom gradske obale je prokleta luka. Da bi plivao moram ići 6 km na sjever od grada. E neće moći. Pored toliko dobrih mjesta ovo mi ne treba. Uzeo sobu u hotelu Latakia nekih 10 m od džamije Al-Ajan, što će se pokazati kao katastrofalna greška. Soba je ok, fan, privatno kupatilo, TV, balkon, dva kreveta. Do sada najbolja soba koju sam imao ovde. Večeras ću se muvati po gradu, popiti nešto, večerati, a sutra bježim odavde. Naveče bio u super restoranu i baru La Casta ili tako nešto, i pojeo biftek i humus. Imaju njemačko pivo te sam smazao dva komada.

1

Podeli ovu poruku


Link do poruke
Podeli na drugim sajtovima

29.06.2009 (dan 10)

Lattakia, Tartus, Qala’at Salah ad-Din

U sred noći me probudilo urlanje sa džamije. To je ta greška u vezi hotela. Džamija je oko 10 m od hotela. Strašno. Ustao oko 8 i popio kafu na trgu ispred hotela. Našao nekog glupog taksistu koji ne zna gdje je stanica ni na mapi. Danas idem da obiđem Saladinovu tvrđavu. Mikrobusom sam stigao do sela Al- Haffa. Od sela je 6 km do zamka. U Al- Haffi taksijem stižem do Saladin zamka za 100 SYP. Qala’at Salah ad-Din, kako ga Arapi zovu, nije toliko fascinantan kao Krak des Chevaliers, ali je ipak o njegovoj ljepoti pisao i čuveni TE Lawrence. Krstašima je bio poznat pod imenom Saone, po jednom od njegovih prvih graditelja. Zamak se nalazi na vrlo šumovitom grebenu sa čijih strana se pružaju strme litice. Dolazeći iz pravca sela Al Haffa, put do zamka ide vijugavo i kružno i kad se stigne do samog zamka najprije se prolazi kroz uski kanjon sa stranama koje stoje pod pravim uglom. Zvuči nevjerovatno, ali taj kanjon nije dijelo prirode, nego je ručno napravljen da bi odvojio stranu sa zamkom od ostatka brda tj. grebena. Krstaši su ga sagradili 1188. godine a to je vrijeme kad je već bilo jasno da je njihova gradnja uzaludna zbog tada već očigledne nadmoći islamskih armija predvođenih Saladinom. Nakon opsade od samo dva dana, Saladinove armije su probile zidine utvrđenja i to je bio kraj još jednog krstaškog uporišta. Utvđenje je super. Ima i štale, kao i veliki rezervoar s vodom. Okolo je šuma i stijene. Pogled sa tvrđave je očaravajući. Obišao sam sve i zavukao se u svaki ugao. Zamišljam kako je bilo jadnim krstašima u poslednjim trenucima, kada su Saladinovi vojnici upali u tvrđavu i kakve su se borbe i dvoboji vodili po ovim mračnim hodnicima. Nakon 2 sata krenuo ka selu nizbrdo pješke. Putem sam zaustavio dvojicu lokalnih momaka sa traktorom i vozio se u prikolici sve do Al-Haffe. Njima je očigledno sve to vrlo zanimljivo tako da su me čak i slikali dok sam se vozio u prikolici. Vozač kamiona koji je prošao pored nas, vrti prst na svom čelu, pokazujući mi da nisam normalan. Uzeo mikrobus do Latakije. A zatim i bus do Tartusa. Tartus, grad sa oko 100.000 stanovnika je sirijska druga luka. Sirijci ga vole zbog njegovih plaža, vjerovatno iz razloga što njima ne smeta smeće na obali i prljava voda zbog bacanja smeća a i zbog luke i brodova. Glavna atrakcija grada je stari dio grada poznat i pod krstaškim imenom Tortoza. Grad je bio strateški vrlo važan krstašima pa su ga i utvrdili i sagradili katedralu posvećenu Djevici Mariji. Godine 1152. nakon što su muslimanske snage za kratko bile osvojile grad, dat je na upravljanje elitnim vitezovima Templarima. Templari su dodatno utvrdili grad. Međutim kada su sva utvrđenja u Svetoj Zemlji pala, krstaši su se povukli na ostrvo Arwad, njihovo poslednje uporište. Tu su držali garnizon narednih 12 godina, čak su imali jedan neuspješan napad na Tartus i na kraju su se povukli na Kipar i to je bio kraj krstaša. Taksista u Tartusu me iznervirao jer ne zna gdje je najvažnija stvar u gradu tj. katedrala Tortoza. Umjesto toga me dovezao do neke sasvim druge nove katedrale na kojoj se malter još nije osušio. Ne, kažem mu, moja bi trebalo da je stara 1000 godina, a ova je od juče. Kakav tupan. Iako sam mu pokazo i mapu i naziv na arapskom on nema pojma. Pitao policajca za katedralu i on mi objasnio kako da stignem do nje. Sjeo u neki cafe restoran i pojeo neko meso, punjeno sirom sa prelivom od gljiva, a zove se „cordon bleu“, ili tako nešto. Od tada su mi se javili prvi problemi sa stomakom. Možda i ostanem ovde. Tartus je mali ali bi mogao biti zanimljiv. Uzimam sobu u hotelu Daniel 400 SYP za noć. Soba malo stara, kao i sam hotel, ali čista, imam fan, a i kupatilo je ok. Vlasnik je arapski hrišćanin. Neki sportski tip, radi sklekove na recepciji i samo priča o sportu i zdravom životu. Tu smo malo razmijenili iskustva, jer sam i ja nekada mnogo ganjao te sklekove. Posjetio sam katedralu koja je najznačajniji objekat grada a nosi malo čudno ime katedrala Naše dame od Tortoze. Dijelom katedrala, a dijelom tvrđava, katedralu su sagradili krstaši u 12. vijeku, iako kapela posećena Djevici Mariji postoji ovde još od 4. vijeka. Katedrala se nalazila van gradskih zidina, pa je zato morala imati svoju sopstvenu odbranu. Za danas dosta, pa idem nazad u sobu. Odmorio se malo i istuširao. Pred veče sam otišao brodom do ostrva Arwad, 3 km od Tartusa. To je svijet za sebe. Ovo mjesto bi moglo biti pravi raj samo da nije toliko prljavo i upropašteno. Sastoji se od pravog lavirinta uskih uličica sa starim kućama na čijim zidovima su ispisani razni grafiti, a ulice su pune smeća i užasno prljave. Od zidina starog utvrđenja danas nije ostalo skoro ništa. Samo mali dio krstaškog zida je vidljiv. Najljepša stvar koja se može raditi na Arwadu je gledanje zalaska sunca. Prizor je fantastičan. Pri povratku na Tartus, na brodu mi se nakačio neki klinac od nekih 17 godina i pratio me cijelo veče po gradu. Ništa ne razumijemo jedan drugoga. To ga nije spriječilo da me časti sladoledom, a zatim smo sjeli u jedan cafe pored glavne ceste i popili čaj, pa kafu i pušili nargile. Nargile su mi dosadne, iako je ovde to jedan od najznačajnijih načina uživanja. Što se mene tiče, eto samo da se i to proba. Krenuo sam prema hotelu. Momak i dalje ide sa mnom. Čak me ispred hotela pitao da ide sa mnom u sobu, ali sam mu objasnio, gestikulacijom rukama, da sam umoran i da idem spavati. E bože, šta me sve neće snaći ovde! Samo mi još treba pederisanje ovde. Ja nisam vidio žensku nogu 10 dana, a on možda nije nikad, ali još nisam došao u tu fazu.

0

Podeli ovu poruku


Link do poruke
Podeli na drugim sajtovima

30.06.2009 (dan 11)

Tartus

Ustao oko 10 i otišao do starog grada. Usput još jednom posjetio staru katedralu Tortozu. Stari grad Tortoza je ugrađen u nove građevine i ostaci su jasno vidljivi. To je zapravo nekadašnja tvrđava Tortoza, a glavni, mali trg starog grada je nekada bilo dvorište tvrđave. Na tom mjestu sam sjeo u jedan cafe i popio kafu. Nakon kafe sam uzeo taksi i otišao do plaže, nekoliko km od grada. Plaža je prilično prljava i ima dosta smeća na njoj. Dva puta se okupao u moru. Par stotina metara dalje se nalaze veliki brodovi, tako da je i čistoća same vode sumnjiva a i slika obližnjih brodova ne doprinosi cjelokupnom ugođaju i atmosferi. Na plaži kupio konzervu piva i još malo sjedio tu dok mi nije dosadilo. Nakon toga krenuo pješke nazad prema centru grada. Ispred hotela pojeo hamburger i hot-dog a zatim kupio brdo voća: kajsije, trešnje i neke velike šljive. Tek kasnije sam skontao da sam to voće previše skupo platio jer nisam imao pojma koliko košta ni približno. Vlasnik hotela me zove na pivo večeras, kaže da je kupio par komada. Ha, par komada, pa nije šampanjac, majku mu. Naveče izašao da prošetam po gradu. Cijelo vrijeme razmišljam o životu ovih ljudi ovde. Da li su oni zadovoljni i sretni sa svojim životima. Mladi momci sjede u kafanama u kojima nema muzike i piju čaj. Samo muško društvo, djevojaka nema. Igraju karte i puše nargile. Nema ni smijeha. I tako svaki dan. Dan za danom. I nije ni čudo što često naletim na neke koji kažu da bi rado otišli u Evropu da žive. Pa nije ni Abu Hamza lud da se vrati. Nikad ne bi mogao živjeti na Bliskom Istoku. Čak ni u Dubaiju. Sve je to isto. Večeras mi se sve ovo smučilo. Želim da što prije idem odavde. Ovo je grad na moru, a nikakve zabave nema. Kako je tek u gradovima u unutrašnjosti i to sam vidio, ali sam barem ovde više očekivao. A dobio sam isto. Da nije krstaških zamkova i rimskih gradova, dolazak u ove i ovakve zemlje bi bila čista glupost! Kasnije sam sa vlasnikom hotela sjedio na balkonu i pili smo to pivo. On je u pivo dodao mintu i sok od limuna a na vrh čaše stavio so i totalno ga upropastio. Kaže, to je njegov specijalitet. Da ga ne uvrijedim, stisnuo sam zube i popio. Bljak, kakvo sranje! A i pivo je neko što država Sirija proizvodi i zove se Al Shark ili slično, a ima 3 % alkohola. Pivo za djecu, i to onu koja još nisu prohodala. Pričali smo o politici i životu u Tartusu. On je pravoslavac i želi da ode da živi u Grčku kad proda hotel. Kaže da smo mi ludi što uopšte dolazimo u ovu zemlju i da odavde treba bježati. Nakon mog zadnjeg večernjeg izlaska ga razumijem potpuno. Još sam ispao i strašno glup kad sam mu rekao da nisam znao da postoje Arapi-hrišćani. Za mene su Arapi svi muslimani. A za hrišćane sam mislio da su to neki drugi narodi koji žive ovde. Kakva sam budala ispao! Poklonio sam mu one trešnje koje sam kupio jer ih ne mogu pojesti i otišao na spavanje. Dobra dva sata sam u krevetu razmišljao o svemu što sam vidio a u vezi načina života ovde. Upozano sam ljude i njihov način života na najnižem nivou, pomiješan sa običnim smrtnicima, daleko od turističkih zona i hotela sa 5 zvjezdica, zamišljao kako bi bilo da živim ovde – i uplašio sam se. Ako je Bog stvorio sve ljude jednake, zašto je nekima sve dozvolio, a drugima sve zabranio? A svi imamo iste i želje i osjećanja. Zar mladi Arapin od 17 godina ne bi volio da vidi žensku sisu i prije braka? Ili da se napije piva pa da sa društvom malo i zapjeva? A ako smo stvoreni jedanki, onda je odgovor da sigurno bi. A ako nismo, onda nam Bog i ne treba. Što opet povlači, da ako nema Boga, možemo piti i gledati sise do mile volje. He,he, sviđa mi se ova filozofija.

0

Podeli ovu poruku


Link do poruke
Podeli na drugim sajtovima

Pa stavrno , putopis bez slika. I prethodni putopis bez i jedne slike a rekao si da si napravi 1500 fotki. Stavi neku foto turu .

0

Podeli ovu poruku


Link do poruke
Podeli na drugim sajtovima

Stvarno, svaka cast Dojca za vrlo slikovite i realne opise, onako bas zdusne!!! Ne znam cime se bavis, ali opisi putesestvija bi ti bas isli od ruke, pa ti razmisli o tome :)

0

Podeli ovu poruku


Link do poruke
Podeli na drugim sajtovima

Tresem se od bijesa svaki put kad pročitam ovo.

4

Podeli ovu poruku


Link do poruke
Podeli na drugim sajtovima

Napravi nalog ili se prijavi sa postojećim kako bi komentarisao/la

Potrebno je da budeš član naše zajednice kako bi ostavio/la komentar


  • Posetili nedavno   0 članova

    Niko od registrovanih članova ne gleda ovu stranicu.

  • Naša statistika

    26504
    Ukupno tema
    887648
    Ukupno poruka