INDOKINA - putopis

[dojca]

Pozdrav svima!

Ovo je jedno vrlo dobro mjesto sa mnogo korisnih informacija. Ja sam bar imao koristi od ovog sajta pa sam odlučio da sa vama podijelim svoja iskustva i da nekome budem od pomoći kao što su drugi bili meni.

Posebne pozdrave upućujem svom saputniku sa poslednje avanture po Istočnoj Africi - džambo Sirkepa :kez: !

Takođe ovom prilikom posebno pozdravljam Cejlona i Cecu (moja "sestra") s kojima smo pili pivo u Nairobiju.

Svaki put detaljno zapisujem sve tokom puta, više onako za svoju dušu da mogu da se sjetim i za više godina šta se dešavalo tako da bi, ako nemate ništa protiv, ovde postavio par zadnjih putopisa jer nije pošteno da ih zadržavam samo za sebe.

2008. godine sam imao jednu turu po Indokini, prošle godine Bliski Istok, a ove godine Afriku. Završen je i putopis po Africi ali će za sada to ipak opisati kolega Sirkepa. Ne bih želio da neko zamjeri nešto u vezi nekih neprikladnih riječi koje se pojavljuju, ali to shvatite kao slobodu umjetničkog izražavanja :kez:

Pa da počnemo...

[dojca]

TURKEY

23.07.2008 (dan 1)

Na beogradskom aerodromu “Nikola Tesla” čekam let za Istanbul. Imam povratnu kartu za Bangkok preko Istanbula. Povratak je za 20 dana. Plan je otprilike sledeći: biti na Tajlandu oko 14 dana, otići u Kambodžu 2-3 dana, i možda, ako bude moguće, do Saigona u južnom Vijetnamu. Kasnije će se ispostaviti da ću znatno odstupiti od ovog plana. Dok čekam let, pada mi na pamet da bi možda mogao produžiti boravak tamo za još bar 7 dana. Dakle, potrebno je regulisati povratni let za Beograd. Predstavnica Turkish Airlinesa mi kaže da teško mogu da produžim povratak jer nema mjesta a i lupa mi neke astronomske sume novca koje moram platiti za izmjenu plana leta. Ništa, pokušaću to da sredim u Istanbulu, još na aerodromu. Svaki dan više bi mi dobro došao. Za Bangkok letim turskom avio-kompanijom jer je povratna karta najpovoljnija. Cijena je oko 860 eura. Svi ostali su daleko preko hiljadu eura, osim Rusa, ali oni mi baš ne ulijevaju povjerenje. Nakon udobnog leta slijećemo na međunarodni aerodrom “Kemal Ataturk” u Istanbulu. Sad je oko 16.00 časova a let za Bangkok mi je oko 23.30. Dakle, imam nekoliko sati koje ću iskoristiti da se malo promuvam po Istanbulu. Ovde mi viza ne treba, tako da izlazim iz aerodroma bez problema. Uzimam taksi i kažem tipu da me vozi do Aja Sofije, jer to je jedino što mi je poznato u gradu. Taksista, umjesto da me vozi direktno do džamije, vozi me nekim uskim uličicama i čini mi se da nikad nećemo stići. Uzalud se nada da će mu to upaliti u vezi konačne cijene. Plava džamija Obišao sam čuvenu Plavu džamiju ili džamiju sultana Ahmeda I, sagrađenu u periodu 1609-1616. godine. Preko puta nje se nalazi, još poznatija Aja Sofija. Izgradio ju je rimski car Justinijan između 532. i 537. godine i tada je bila hrišćanska bazilika i centar istočnog hrišćanstva i najveća crkva cijelih 1000 godina. Godine 1453. Turci osvajaju Konstantinopol i po naređenju tadašnjeg sultana Mehmeda II, crkva se pretvara u džamiju. Sada je to muzej, koji na žalost nisam posjetio, ali to ću sigurno učiniti neki drugi put. Aja Sofija Još malo šetanja po gradu i moram nazad ka aerodromu. Na aerodromu sam uspio da pomjerim povratni let za cijelih 10 dana, a doplatio sam kartu samo 50 eura! Super! Sada imam punih 30 dana za Indokinu. Do polaska aviona, još se malo muvam po aerodromu, najveći mi problem što nigdje nema mjesta za pušenje. Konačno, u 23.30 polijećemo za Bangkok. Let će trajati preko 10 sati...motori aviona će valjda izdržati.

[dojca]

THAILAND

24.07.2008 (dan 2)

Nakon leta koji je trajao cijelu noć, oko podne slijećemo na međunarodni aerodrom Suvarnabhumi u Bangkoku. Grad ima preko 8 miliona stanovnika, a šire područje oko 15 miliona. Čim sam izašao iz aviona osjetila se velika promjena klime. Ovde je uvijek toplo, čak i kada pada kiša. Nakon dužeg čekanja da mi udare pečat u pasoš i pregledaju vizu, idem prema izlazu aerodroma. Usput sam pokupio par mapa grada koje se tu mogu uzeti besplatno. Neki likovi me pitaju gdje sam smješten i preporučuju mi neke svoje hotele. Vjerovatno imaju procenat od hotela za svakog gosta kojeg im dovedu. Pošto mislim da takvi hoteli sigurno nisu nešto dobri, jer im inače ovo ne bi bilo potrebno, hladno im odgovaram da već imam rezervisan hotel i da me ne interesuju njihove ponude. Ispred aerodroma se nalazi gomila taksista i nastupa prava otimačina za putnike. Uzimam jedan i kažem mu da me vozi do dijela grada po imenu Khao San, jer se tu nalazi mnogo jeftinih gesthausa i hotela, a i kako vidim na mapi, lokacija je dobra, jer su sve važnije znamenitosti blizu. Khao San je carstvo backpackera i turista sa manjim budžetom. Velika je gužva u saobraćaju u ovo vrijeme pa se krećemo vrlo sporo. Nakon sat vožnje kroz grad konačno stižemo. Na karti nalazim gesthaus gdje sam rezervisao sobu preko Interneta u ulici Pra Athit, vrlo blizu rijeke, i blizu svih poznatih hramova i znamenitosti. Ovde je vrlo živo, mnogo je stranih turista. Smještam se u Happy House gesthaus. Rezervacija preko Interneta uopšte nije bila potrebna, jer bez obzira što se ovde nalazi na hiljade turista, slobodnu sobu nije teško naći. A ovde su gesthausi i hoteli jedan do drugog i ima ih bezbroj. Soba je 485 bahta, a i nije nešto naročito. Ispostaviće se kasnije, da mi je ova prva soba bila najgora od svih. Srećom, nisam nešto posebno zahtijevan što se tiče smještaja, mogu spavati u hotelu sa 5 zvjezdica ali mogu i na livadi, tako da nije problem, što su mi dali malu sobicu, koja više liči na zatvorsku ćeliju i koja smrdi. Umoran sam od puta i nisam raspoložen da tražim nešto bolje. U okviru gesthausa je i restoran gdje je klopa stvarno jeftina, a nije loša. Odmah silazim dole, i uz kraći odmor uz pivo, posmatram mapu i gledam šta bi se moglo sad obići. Svaki trenutak je potrebno iskoristiti na najbolji način. Odmah na izlazu mi prilazi par tuktukovaca nudeći prevoz. Tuk-tuk, posebno izgrađeni motor sa prikolicom za putnike, je najjeftiniji način prevoza u Tajlandu. Vjerovatno i najzanimljiviji, iako ima i svoju manu, a ta je da vas vozači obavezno voze do nekih svojih prodavnica, gdje morate ući, iako se ne mora kupiti ništa. Radi se o tome, da im vlada plaća za benzin preko raznih prodavnica odjeće, draguljarnica, zlatara i svaki od njih ima svojih par tih prodavnica u koje dovodi turiste i za svakog turistu kojeg dovede ovi ga zapišu za neke bonove za benzin, ili tako nekako to funkcioniše. Tako kad idete tuk-tukom, možete očekivati da ćete morati nekih 10 minuta glumiti da hoćete da kupite cipele od krokodilske kože za nenormalno visoku početnu cijenu, naravno cijenkanje se podrazumijeva, ili zlatnu ogrlicu... Tuktuk se može unajmiti za nekih stotinjak bata za cijeli dan vožnje po gradu. 1 euro je oko 50 bahta. Ovaj moj vozač tuktuka je neki teški luđak. Ne prestaje da se smije, a vozi velikom brzinom, te se pitam kad ćemo se prevrnuti pri nekom skretanju. Zove se Ten Tai i priča mi da je studirao pravo ali pošto nije imao para, počeo je taksirati. Još ga i djevojka ostavila, opet kaže, jer nije imao para. Ne izgleda mi nesretan, u svakom slučaju.Svi Tajlanđani se stalno smiju i vrlo su ljubazni prema strancima. Turisti su veoma značajni za ekonomiju tako da ne treba nasjedati na njihove osmjehe. Jer ode novčanik uz osmjeh. Prolazimo pored spomenika demokratije, gdje se najčešće okupljaju demonstranti. Obišli smo dva hrama, od kojih je prvi Wat Intharavihan ili „Stojeći Buda“ sa ogromnom statuom Bude. Nezaobilazno je da vam svi i na svakom koraku nude da vas odvedu na sexy predstave ili kako oni kažu pussy show ili ping-pong show. Drugi naziv se odnosi baš na to što djevojke rade sa ping-pong lopticama ali i mnogo šta drugo. Tako da mi je i on predložio da posjetim jedan. Malo sam sumnjičav, noć je a on me vozi u neki sumnjiv dio grada do neke kuće koja je kao neka kafana sa lopovima. Gore na spratu su predstave. Ulazim, naravno Ten Tai će dobiti svoj dio što me ovde doveo, i gore počinjem da se cijenkam za ulaznicu. Starija žena, vjerovatno bivša kurva u penziji, očigledno želi da me odere u vezi para, čak mi nudi i da poslije predstave mogu malo s djevojkama ovo-ono..he he. To mi za sad ne pada na pamet. Pošto sam se naslušao priča o ovim predstavama i moram to vidjeti svakako, jer je to obavezno, odlučujem da prihvatim za 800 bahta, sa uključenim i pićem. Slikanje je zabranjeno, tako da moram ostaviti kod nje i mobilni i fotoaparat. Nadam se da neće nestati. Ulazim u omanju prostoriju, koja je u polumraku sa manjim lightshow-om, na sredini je metalna šipka i mala bina, a okolo sa tri strane sjedišta za goste kojih ima desetak. Vidim da ima još bijelaca, dobro je. Neće me zadaviti, opljačkati i baciti tijelo u rijeku. Program traje konstantno. Smjenjuju se djevojke koje izvode razne vragolije sa ribicama, pingpong lopticama. Jedna je čak izvukla odozdo i niz žileta povezanih lančićem. Vjerovatno su žileti vrlo tupi, ali opet, izgleda dobro. Jedna od cura mi kaže da napišem svoje ime na papir i daje mi veliki flomaster. Kontam, da neće biti neka nagradna igra, pa izvlačenje? Neee... ona je uzela taj flomaster, stavila list papira ispod sebe i napisala „Welcome to Bangkok Miroslav“, a nije pisala ni rukama, ni nogama, ni zubima...a piše odlično! Bolje piše picom nego neki rukom. Sumnjivo je koliko godina imaju ove cure i da li su uopšte punoljetne. Zatim su izveli čin sexa, jedna djevojka i mladić koji isto tako nema 20 godina. Nevjerovatno, stvarno se seksaju, kao dio predstave! Ova moja umjetnica u pisanju mi prilazi i sjeda pored mene da mi uruči onaj papir sa natpisom. Naravno, da joj trebam dati neku paru za to, stari trikovi. Dajem joj nešto malo bahta, ona kao nezadovoljna, traži još, ali ne dam više, dosta mi tih trikova, istovremeno pazim na džepove dok sjedi pored mene i privija se uz mene. Čovjek mora biti takav ovde, jer se u suštini sve svodi da te ogule što bolje mogu. Nakon manje od sat vremena, predstava mi je dosadila i izlazim van. Stvari su srećom tu. Kasnije ću vidjeti da se ove stvari nude na svakom koraku, a i većinom nisu nešto. Više su smiješne nego erotične. Ko očekuje da se napali na ove stvari, teško da će se to desiti. Bez obzira na sve, nisam previše fasciniran, ali eto i to je odrađeno. Ova vožnja tuk-tukom noću ulicama Bangkoka mi je veoma prijala. Super osjećaj! Tako je barem prvi put, kasnije će to biti normalna stvar. Vraćamo se nazad do gesthausa i dogovaram se s Ten Taiem da me sačeka i sutra ujutro ispred pa ćemo ići u cjelodnevni obilazak grada. Najbolje je tako, unajmiti tuk-tuk za cijeli dan, pa imate i prevoz a i vodiča. Zatim sam se malo prošetao po Khao San roadu. Ulice su pune ljudi, hiljade turista, uglavnom zapadnjaka. Bangkok strašno smrdi, vaduh je sparan i toplo je. Ulicom se šire razni mirisi ili tačnije smradovi razne hrane koja se sprema i prži tu na ulici i prodaje. Na ulici se prodaje svašta: hrana, odjeća, žene...mnogo je barova i noćnih klubova. Tražio sam rijeku koja je vrlo blizu, ali je nisam našao. Nešto me zeza stomak cijeli dan, da li je zbog promjene klime ili od puta, ne znam ali vjerovatno je klima u pitanju. Treba organizmu malo vremena za privikavanje. Večerao sam u restoranu gesthausa kasno i jeo njihovo lokalno jelo Pad Thai koje se sastoji od riže, jaja, nekog povrća, piletine i ljutog crvenog čilija. Otišao na spavanje. Sutra će biti naporan dan. Kao i svaki sledeći vjerovatno.

Izmenjeno 21 jul 2010 (dojca)

[dojca]

25.07.2008 (dan 3)

Iako sam se dogovorio sa Ten Taiem da se nađemo oko 7 ujutro ispred gesthausa, ustao sam tek oko 9. Nakon popijene kafe odmah uzimam prvi tuk-tuk i dogovaram vožnju po gradu za cijeli dan. Mnogo toga se treba uraditi danas. Napravio sam spisak od nekih 10 hramova koje ću obići dok sam u Bangkoku. Više reda radi, jer svi ti hramovi, iako su svi prelijepi, liče nekako jedan na drugi i ako vidiš dva-tri, vidio si ih sve. Prvi na redu je Wat Ratchanaddaram sa čuvenom pagodom Loha Prasat koja je replika iste koja se nalazi u Indiji. Ovaj hram je izgrađen za vrijeme vladavine kralja Rame III 1846.godine i posvećen je njegovoj nećaki Somanas. Hram je poznat i kao Wat Somanas Vihara. Nedaleko od ovog hrama je Wat Saket ili poznatiji kao Golden Mount. Tu sam se popeo na vrh. Zatim idemo do Velike Palate i hrama Wat Phra Kaeo (Temple of the Emerald Buddha) izgrađenog 1782. godine. U hramu danas nema više sveštenika, a odmah do hrama je Grand Palace, mjesto gdje su živjeli kraljevi. Kraljevska palata je sad na drugom mjestu, u blizini Dusit parka, u palati Chitlada. Kompleks se sastoji od oko 100 zgrada i vrlo lako se izgubiti unutra. Na ulazu se može unajmiti i vodič. Tu je velika gužva, stotine turista se gura da uđe. Ovde ne dozvoljavaju da se hoda po hramu i oko njega u kratkim hlačama te se mogu iznajmiti jedne. Ne pada mi na pamet da čekam u dugom redu da bi mi uvalili neke krpe, a ionako nema tu nešto posebno da se vidi, te idem van. Bio sam ovde, promuvao se malo i to je dovoljno. Za to vrijeme tuk-tuk me čeka ispred. Kažem vozaču da me odvede do mjesta gdje se mogu ukrcati u neki brodić pa da se malo provozam po rijeci Chao Phraya. Naravno, on odmah koristi priliku da me odvede kod nekih svojih lopova koji mi nude krstarenje rijekom i nekim smrdljivim kanalima. Ne dolazi u obzir da me vozaju po nekim kanalima za dobre pare koje traže i kažem vozaču da idemo dalje. Na kraju me odvodi do male stanice za lokalne brodiće koji prevoze putnike po rijeci. Neka vrsta lokalnog gradskog prevoza, ali po rijeci. Vozač mi kaže da će me sačekati na određenom mjestu koje nisam uopšte razumio i ukrcavam se na jedan brodić. Karta je 22 bahta i mogu se voziti 15-tak minuta do sljedeće stanice. Rijeka je kao i sve rijeke ovog područja žute, prljave boje i ne može se pohvaliti nekom ljepotom. Ali eto, i to da se odradi. Divan je pogled na grad sa rijeke i to je jedino što vrijedi. Posebno pogled na hram Wat Arun u daljini. Njega ću posjetiti drugi put, pri povratku sa juga. Izlazim sa broda na sledećoj stanici i vidim da tuk-tukovca nema nigdje, a nisam mu ni platio. Njima izgleda to i nije važno. Kao da im je važno samo da dobiju za benzin. U blizini Grand Palate je mala pijaca. Za ove pijace treba stvarno imati nos, jer sve nenormalno smrdi. Prodaje se svašta, riba, voće, povrće, odjeća... Kupujem kokos i prodavač ga odmah zasijeca nožem i daje mi slamku. Kokosovo mlijeko je super. Kupio sam i banane, neke male, dužine manje od 10 cm, a i jedan šešir. E sad sa šeširom i prslukom sam pravi! Uzimam drugi tuk-tuk i idemo prema Dusit zoo vrtu (Khao Din). Dusit zoo je prilično veliki i potrebno je cijeli dan da se sve obiđe. Ima i malo jezero u sredini. Tu sam proveo dva sata u obilasku raznih životinja ovog područja. Ne mogu da vjerujem da je tigar ovoliko veliki - skoro kao tele! Mislio sam da su mnogo manji. Iako sam se dogovorio sa tuk-tukovcem da me sačeka na izlazu, njega nema. Ne razumijem, ako tako lako odustaju, zašto ne traže bar da im se plati unaprijed. Ovako me voze džabe cijeli dan, što i nije loše. Sledeći cilj mi je posjetiti centralni dio grada sa poslovnim centrom i najvišu zgradu Bangkoka – Bayoke II Sky hotel koja se nalazi u dijelu grada Pratunam. Zaustavljam taksi i krećemo. Uvijek se mora prethodno dogovoriti cijena prevoza ili reći mu da uključi taksimetar, jer su veliki lopovi. Ipak sa ovim sam dogovorio razumnu cijenu iako se on pravdao da je sad velika gužva u saobraćaju jer se ljudi vraćaju s posla, što se pokazalo kao tačno. Ulazim u Bayoke i kupujem ulaznicu u prizemlju - 200 bahta. U cijenu je uključeno i jedno piće u cafe baru na vrhu zgrade. Brzim liftom se penjem na 84. sprat a zatim još 4 sprata pješke i eto me na 88. spratu najviše zgrade Bangkoka. Odavde se vidi cijeli grad i pogled je predivan. Nakon par fotki i razmišljanja koliko bi čovjeku trebalo vremena da padne dole i šta bi sve ostalo od njega, idem u taj cafe bar na 84. spratu gdje uzimam jedan hladan heineken koji mi je pravo dobro došao jer sam na nogama cijeli dan. Ovaj dio grada je dosta čistiji od Khao Sana i smrad je mnogo manji. Ovde su i visoki neboderi, poslovne zgrade i skupi hoteli od nekoliko stotina evra za noć, ali ujedno tu su i obične pijace, buvljaci i sirotinjske zgrade. Na ulicama vlada ogromna gužva. Pored veoma prometne ulice sjedam u jedan cafe i tu ručam i naravno opet Singha pivo, točeno, iz bokala...mmm. Za sat vremena sam smlatio dva puna bokala uživajući u posmatranju svakakvih likova koji tu prolaze. Svega ima...nije mi jasno otkud ovde toliko crnaca. Šetam se po gradu, već je noć. Ovde noć dolazi rano, već oko 19.00 pada mrak, možda i ranije. Na svakom koraku se nude čuvene thai masaže. To se naravno mora probati. Ulazim u jednu gdje me dočekuju ljupke Tajlanđanke i dogovaram jednu komplet masažu tijela sa uljem. Najprije se istuširam i onda liježem na jedan krevet. Naravno, sad nigdje nema onih ljupkih Tajlanđanki nego mi dolazi neki peder da me masira. Hajde, neću se buniti, masaža mi je nakon ovog napornog dana stvarno potrebna, a muškarci zbog svoje snage čak to mogu da urade i bolje nego žene. Ovo je šuplja priča, da utješim samog sebe. Radije bih ja da me ona masira pa i loše. Masaža traje sat vremena i ovo je fantastično! Lik je stvarno majstor i razumije se u posao. Iako mi je izlomio ruke, noge i sve, osjećam se odlično, kao nov! Svaka mu čast, jeste peder, ali dobro masira. Nekako mi se čini da je na Tajlandu svaki drugi muškarac peder, svaki peti transvestit, a o ženama i prostituciji, teško da se može izračunati. Bavljenje prostitucijom ovde ima drugačiji značaj nego u zapadnom svijetu. Ovde to i nije sramota, nego se takve žene cijene kao žene koje rade i dobro zarađuju. Idem taksijem do Khao Sana, nazad do gesthausa. Taksista se zaklinjao da zna gdje mi je gesthaus, ali nema pojma. Izlazim i nemam pojma gdje sam iako znam da sam možda na manje od 100 m od gesthausa. Nakon raspitivanja uspijevam nekako da ga pronađem jer je zavučen u jednoj manjoj, uskoj ulici. Kraći odmor i izlazim da napravim jednu kraću šetnju po Khao Sanu. Razmišljam ozbiljno o nekoj tetovaži, ali nisam siguran u higijenske i zdravstvene uslove ovde pa odustajem od te ideje. Idem nazad u sobu, sutra opet treba rano ustajati jer idem u proviciju i grad Kanchanaburi u posjetu mostu na rijeci Kwai i nacionalnom parku Erawan.

[dojca]

26.07.2008 (dan 4)

Ustajem rano i odmah uzimam taksi koji me vozi do južne autobuske stanice. Bangkok ima dvije velike autobuske stanice-jedna za sve pravce koji vode ka sjeveru zemlje i drugu za južne pravce. Sa obe se može ići svuda, ali je razlika u broju buseva koji idu. Idem prema gradu i provinciji Kanchanaburi, nekih 130 km sjeverozapadno od Bangkoka, prema Burmi. Do podne smo već stigli u Kanchanaburi. Otprilike imam plan šta ću obići u ovoj provinciji iako nisam baš siguran kako. Problem je što imam samo jedan dan ovde i moram se vratiti naveče u Bangkok. Tako da ne mogu nešto previše izmišljati. Odmah na bus stanici mi prilaze taksisti koji svojim pickup vozilima voze turiste po okolini. Već sam upoznat da znaju dobro da oderu turiste za prevoz pa ih isprva odbijam od sebe. Nakon kraćeg razmišljanja, shvatam da ako budem sam tražio prevoz od jedne lokacije do druge, to će mi oduzeti previše vremena tako da ipak odlučujem da prihvatim ponudu od jednog od njih. Lik nije baš jeftin, ali nekako smo dogovorili cijenu. Ipak me treba voziti cijeli dan, na nekoliko različitih mjesta tako da ćemo preći par stotina km. Odmah polazimo jer nemam vremena za gubljenje. Prvi cilj je nacionalni park Erawan, 65 km od Kanchanaburia. Vozim se u pickupu uživajući u prelijepoj prirodi. Dan je predivan, sunčan. Nešto malo prije samog Erawana, vozač me vozi do rijeke Kwai do nekih likova koji imaju slonove i tu se mogu jahati slonovi. Jasno, kao i svuda u Tajlandu, postoji jaka veza između taksista i lokalnih turističkih agencija ili ovakvih likova koji zarađuju na turistima. No dobro, kad sam već tu, što da ne. Sa jednom babom se dogovaram oko cijene za pola sata jahanja slona i pola sata raftinga na rijeci. Baba nije normalna, lupila mi cijenu da ti se zavrti u glavi. Traži oko 30 eura za ovo iako mi je jasno da je njoj super i 10. Naravno, nalazimo se na oko 15 i još mi kaže kao da ćutim i da nikome ne govorim koliko mi je naplatila i kako je to cijena samo za mene. Možda pretpostavlja da sam retardiran? Sve uz osmijeh. Tako se to radi na Tajlandu. Smiješe se i klanjaju ti se dok ti guraju ruku u novčanik. Neki dječak dovodi jednog slona i penjem se na njega. Jašemo polako prema rijeci niz jednu strminu i sve kontam kako ću pasti sa slona jer se slon spušta niz strminu niz koju bih se čovjek polomio da ide na svojim nogama. Zatim ulazimo u vodu, do pola rijeke jer je na ovom dijelu dosta plitka. Ovo jahanje je zanimljivo prvih 5 minuta, eto toliko zbog slona, ko to radi prvi put kao ja. Kasnije je dosadno jer se slon vuče kao puž tako da jedva čekam da prođe tih pola sata. Nakon slona, idemo na rafting ili splavaranje rijekom Kwai. Splav je sklepan od bambusa i još nekog drveta. E ako je to rafting...Malo gore, malo dole i prođe i tih pola sata na rijeci. Idemo dalje i dolazimo do Erawana. Ulaz se plaća 200 bahta. E ovo je je stvarno nešto što se ne smije propustiti. Bujna vegetacija, sa malom rijekom i vodopadima. Ma predivno! Vozač će me čekati i imam oko 2 sata ovde za kupanje i uživanje. Voda je zeleno-plava, ribe plivaju u jatima oko mene. Fantastičan osjećaj, opuštanje maksimalno. Nekih pola sata sam se kupao i zezao pod slapovima. Dok sam izašao iz vode i zapalio cigaretu, prišao mi je majmun koji je do tada slobodno posmatrao ljude kako se kupaju, i počeo da mi kopa po hlačama. Uspio je uzeti kutiju cigara, izvući čak i upaljač iz kutije, valjda tražeći hranu. Odmah sam reagovao i tu smo se potukli oko mojih cigara. Izvukao sam deblji kraj, jer me je dobro ogrebao po ruci tako da sam nosio ožiljak od nekih 10 cm tokom cijelog boravka u Indokini. Kako ga nisam odmah spucao kamenom čim sam ga vidio!? No, cigare su ipak ostale u mom vlasništvu, ako je za neku utjehu. Ovih dva sata je proletilo vrlo brzo. Vrlo zadovoljan ovom za mene još neviđenom ljepotom prirode, iako nisam razbio majmuna, vraćam se do taksiste koji me čeka. Tu je još i neki mladi par Rusa koji ga pitaju da ih poveze. Meni ne smeta iako je vozač samo moj cijeli dan, vrlo rado prihvatam da idu s nama. Idemo do mjesta koje se zove Tiger Temple (Wat Luang Ta Bua Yanna Sampanno), 38 km od Kanchanaburia, i to je zapravo budistički hram u prirodi gdje se monasi brinu o tigrovima. I ovde se plaća ulaz kao i svuda, 300 B, a čak insistiraju da posjetioci budu prikladno obučeni, što znači da se ne vide ramena, nema kratkih suknjica i slično kao i da se ne nose žarke boje da se ne uznemiruju životinje. Nije mi jasno zašto, jer je sve divljina oko nas a ne ulazi se ni u kakav hram. Tako da su me natjerali da kupim neku majicu bez veze. Šta sve neće smisliti! Ovaj Tiger Temple je čisto sranje. Nešto malo životinja srna, paunova i nekih krava se šetaju slobodno, te nekoliko tigrova za posmatranje. Tigrovi su slobodni i pripitomljeni. Za 1000 B se mogu slikati sa tigrovima i dirati ih ali mislim da se ne isplati dati 20 eura za jednu sliku. Posjetu Tiger Temple-u skraćujem maksimalno, jer nema tu šta mnogo da se vidi te kažem vozaču da idemo dalje. Želim da konačno vidim čuveni most na rijeci Kwai iz WWII po kojem je snimljen i poznati film. Dolazimo do čuvenog mosta i mene obuzima oduševljenje jer sam film gledao nekoliko puta i veliki sam zaljubljenik istorije Drugog svjetskog rata. Prvobitna verzija mosta je bila od drveta a gradili su ga zarobljenici Britanci, Australijanci, Amerikanci i drugi narodi. Bio je dio pruge koja je spajala Tajland i Burmu i imala za cilj snabdijevanje Japanaca koji su planirali napad na Indiju. Pri gradnji pruge umrlo je oko 100.000 ljudi, od toga 16.000 savezničkih zarobljenih vojnika. Most je završen u februaru 1943. godine a saveznici su ga bombardovali 1945. godine. Most je obnovljen poslije rata a dio je ostao originalan. Nedaleko od mosta se nalazi JEATH muzej sa eksponatima iz WWII vezanim uglavnom za izgradnju pruge i mosta. JEATH znači Japan, England, Australia/America, Thailand i Holland. Muzej sadrži mnoge fotografije iz rata, pisma zarobljenika, mape, naoružanje i dr. Sam muzej je u lošem stanju i vrlo zapušten. Na eksponatima je sloj prašine debljine oko 1 cm a pauci su dobro iskoristili priliku pa ispleli svoje mreže svuda. Ulaznica je 40 B. U blizini se može vidjeti dio željezničke pruge iz Drugog svjetskog rata. Prelazak preko malog mostića sa prugom iznad duboke provalije nije nimalo lagodan jer su daske prilično trule. Tu je i pećina Kra Sae u kojoj se nalazi mali kip Bude i svete slike Bude. Nakon toga idem u obilazak vojnog groblja savezničkih vojnika koji su gradili most i prugu. Zatim smo se vratili do bus stanice u Kanchanaburiu gdje sam se pozdravio sa svojim vozačem. Imao sam sreću tako da nije prošlo ni 5 minuta a već sam bio u busu za Bangkok. U Bangkoku sam bio oko 20.00 časova. Umoran sam se dovukao nekako do svog gesthausa. Mnogo novca sam potrošio danas a tek sam na početku. Moraću malo pažljivije trošiti ako hoću da izguram mjesec dana. Sutra idem za Kambodžu. Treba rano ustati.

[dojca]

CAMBODIA

27.07.2008 (dan 5)

Ustajem u 7.00 i uzimam taxi prema sjevernoj autobuskoj stanici Mo Chit Mai. Na redu je Kambodža. Na stanici kupujem kartu za 150 bahta do graničnog mjesta Aranyaprathet u istočnom Tajlandu. Dolazak na granicu oko 13.00. Za prelazak ove granice sam se naslušao svakakvih strašnih priča, od raznih prevara, lopova, mafijaša, prosjaka…u svakom slučaju nije mjesto gdje bi želio provesti noć. U Aranyaprathetu, odmah na bus stanici me salijeće gomila taxista i tuk-tukovaca nudeći prevoz do granice. Uzimam neku babu sa tuk-tukom i za nekih 60 bahta ona me vozi do konzulata Kambodže odmah ispred graničnog prelaza. Tu uzimam vizu za 30$ pitajući se sumnjičavo da li viza stvarno toliko košta. Prelazak granice je išao vrlo glatko tako da one priče o strašnom prelasku granice možemo odbaciti. Ovo je napaćena zemlja sa nekoliko miliona mina zaostalih iz mnogih ratova, tako da se ne preporučuje mnogo šetanja van puteva. Kambodža ima oko 14 miliona stanovnika i ustavna je monarhija sa demokratskom vladom. Tako bar kažu. Ja sam imao priliku da budem tu baš na dan izbora i po priči jednog tuk-tukovca tu nema baš neke demokratije, jer on je pristalica opozicije i kaže da će sadašnja vlast pasti vjerovatno kad on umre od starosti a možda ni tada. Cijeli taj dan sam se pitao zašto svi imaju umrljan kažiprst mastilom. Prvo sam mislio da je to neki religijski običaj, da bi tek naveče saznao da su bili izbori pa su tako obilježavali ko je glasao. Na vlasti je Narodna partija Kambodže i ne bi me čudilo ako pobjede sa 120% glasova. 90% stanovništva su Kambodžanci ili Kmeri, a ostalo Vijetnamci, Kinezi i ostali. Zvanična religija je Theravada budizam. Da, tih budizama ima više vrsta, ko bi rekao. Odmah iza granice je mjesto Poipet, koje neki zovu i Toilet jer na to i liči. Sudeći po ovome što vidim izgleda da ću reći zbogom civilizaciji. Stare smrdljive kućice, prašnjavi put bez asfalta, gomila Kambodžanaca mi nudi razne oblike prevoza i prodaju sve i svašta. Glatko odbijam sve njihove ponude jer pretpostavljam da su neke prevare u pitanju a i jesu. Potrebno je sada naći prevoz do Siem Reapa i pažljivo ugovoriti cijenu. Ima gomila prevaranata koji će ponuditi nerealno visoke cijene ili te čak neće ni dovesti do cilja. Nakon kraćeg cijenkanja i dogovaranja nalazim dvije Indonežanke pa sa njima zajedno plaćam Toyota dijeljeni taxi, što izađe oko 15$ po osobi. Put od Poipeta do Siem Reapa je prava avantura za one koji vole “ceste” od zemlje i pune rupa, asfalt se ponekad pojavi tu i tamo. Uz put teška bijeda, kuće od trske, prljavo. Nakon nekih 4 sata stižemo u Siem Reap, glavnu turističku destinaciju Kambodže i mjesto gdje se nalazi ogroman kompleks starih hramova sa čuvenim Angkor Watom. Siem Reap je u poređenju sa onim što sam do tada vidio na putu, prijatno iznenađenje. Gradić je totalno prilagođen turistima kojih ima na hiljade iz cijelog svijeta. Logično, jer svi koji idu u Kambodžu idu da obiđu Angkor. Manji dio ode i do Phnom Penha i to je to. Velika koncentracija kafića, restorana i ostalih prodavnica namjenjenih turistima, sve na vrlo malom prostoru. Definitivno, što se tiče provoda i noćnog života, najbolje što se može naći u cijeloj zemlji. Uzimam tuk-tuk, inače tuk-tuk se ovde malo razlikuje od onih u Tajlandu, jer se prikolica za putnike može odvojiti od motora, dok tajlandska verzija čini jednu cjelinu. Vozimo se cestom Road 6 ili kako je neki zovu, aerodromska, jer vodi ka aerodromu naravno, i dolazimo do jednog gesthausa. Tamo svi taksisti, tuk-tukovci dobijaju od hotela i gesthausa nesto novca za svakog turistu kojeg dovedu, ali meni to ne smeta sve dok je smještaj prihvatljiv. Nekad te znaju odvesti i bogu iza leđa, daleko od svega, tako da treba biti pažljiv kad ti oni ponude neki gesthaus ili hotel. Srećom, ovaj moj je bio ok, jer mi gesthaus odgovara i lokacijom i izgledom. Uzimam sobu za 14$ u Road 6 jer je odavde najkraći put do hramova. Soba i gesthaus su super, čista i prostrana soba sa klimom i tušem i lijepa terasa da se naveče može sjesti i popiti pivo. Naveče izlazim u grad koji je pun turista, uglavnom gomila dosadnih i glupih Engleza, Amerikanaca, Australijanaca, nešto Francuza i Nijemaca i to je uglavnom to. Sjedam u jedan fin restoran, sto na ulici i naručujem pivo i pork fillet with mushroom cream. Da, ovde ima normalne, evropske hrane! Za to vrijeme na ulici svira neka grupa invalida na instrumentima koje prvi put vidim. Postavili tablu ispred sebe “Žrtve mina - pomozite!” Na putu do sobe mi se normalno dešava ono što mi se svuda dešava gdje god da odem, a to je da mi prilaze tipovi i pokušavaju mi prodati neku drogu. Ma uzeo bi ja, al’ ovde se za te stvari dobijaju doživotni zatvori i smrtne kazne, a mislim da nema potrebe opisivati zatvore Indokine. Pri povratku, sa kambodžanskim momkom koji radi na recepciji gesthausa, diskutujem o političkim temama nekih sat vremena. Lik mi objašnjava kakvo je političko stanje u zemlji i odnosi između Kambodžanaca i Tajlanđana. Nešto slično kao kod nas. U svakom slučaju, mrze se iz dna duše. Baš u tom trenutku su trajali neki sukobi na granici između Tajlanđana i Kambodžanaca oko nekog hrama koji je jednim dijelom u Kambodži a drugim u Tajlandu. Tajlanđani su dosta bogatiji od Kambodžanaca i gledaju na njih sa visine iako ni oni sami nisu nešto naročito. S druge strane, Kambodžanci su ponosniji i više se pozivaju na slavnu prošlost i nekad moćnu kmersku imperiju. Eh, gdje sam to već čuo. Ipak, nekako sam se svrstao na kambodžansku stranu. A i ja sam njemu objasnio našu situaciju, i blisku ratnu prošlost, eto čisto da ga utješim, da vidi da ima sranja i drugdje, osim njegove zemlje. Onda smo sjeli zajedno i plakali jedan drugom na ramenu..he he.

[dojca]

28.07.2008 (dan 6)

Rano ujutro, oko 7, po dogovoru sa lokalnim vozačem tuk-tuka, krećem u obilazak hramova Angkora i jezera. Najprije idemo do jezera Tonle Sap, nekih 10-15 km južno od Siem Reapa. Na putu do jezera nailazim na nešto što bi trebalo biti benzinska pumpa. Naravno, benzin se prodaje pored puta u bocama od 1 litra, s tim što je ovaj još i napravio stalak za boce tako da liči na pravu pumpu a pored nje još i koliba od trske koja bi trebala biti prodavnica gdje vozači koji kupuju benzin mogu uzeti i nešto hrane da im se nađe za puta. Putem srećemo djecu koja se šetaju totalno gola a stvarno izgledaju simpatično. Mali Kambodžanci stvarno imaju neku svoju čudnu ljepotu. Ne možete da ih ne volite. Nakon pola sata dolazimo do jezera. Jezero je naravno božanstvene boje blata. I tu ljudi žive u svojim primitivnim kolibama na vodi. Na jezeru se nalazi više sela od kojih je jedno Kampong Phluk. To je zapravo skup od tri sela sa oko 3000 stanovnika. Za 20$, što je ipak mnogo, ali neće za manje, unajmljujem čamac za jezero. Vozač motornog čamca je teški luđak koji mi kaže u vezi naše priče o odnosima Tajlanđana i Kambodžanaca da bi ih najradije klao nožem. Nakon nekog vremena krstarenja po jezeru dolazimo do jedne malo veće kolibe na vodi. To je škola. Škola je zapravo vijetnamska, jer ovde živi i određen broj Vijetnamaca, doseljenih tokom poslednjih ratnih sukoba. Odnosi lokalnih Kambodžanaca i Vijetnamaca su odlični. Prije ulaska u školu, vozač čamca mi kaže da je red i običaj da se prilikom posjete kupi u susjednoj prodavnici, tj. susjednoj kolibi na vodi, nešto školskog pribora, svesaka kao poklon jer djeca stvarno nemaju. Dobro, vidim da će to biti opet još jedan pokušaj već uhodane zajebancije, ali hajde šta je tu je, nema nazad. Desetak sveski i isto toliko običnih drvenih olovaka 10$ he he..eeeee hajde ako je za djecu, kupujem iako to ne vrijedi ni pola dolara. Čim sam ušao u učionicu sa nekih 20 djece, dočekuje me jednoglasni uvježbani pozdrav pod komandom učitelja. I taman da pitam učitelja, malog starog Vijetnamca sa naočarima, onako više reda radi, slušaju li djeca, kad on poče da udara štapom lijevo i desno po djeci, time je moje pitanje postalo suvišno, dakle - slušaju. Uručujem im poklone, iako vidim da djeca imaju neke stare, otrcane sveske i olovke dužine par centi, a koliko ljudi kao ja svaki dan dođe ovde trebali bi imati stotine novih, jasno da taj poklon ide odmah nazad u prodavnicu. Ali i na taj način se puni neki lokalni seoski budžet, a kad se pogleda u kakvoj bijedi žive i nema potrebe žaliti onih 10$, jer je ovaj način mnogo ponosniji nego da su mi tražili milostinju odmah i direktno. Nakon obilaska jezera i sela na jezeru, krećemo u obilazak čuvenih hramova. Vremena nema mnogo jer planiram poslije podne da odmah uzmem jedini autobus oko 12.30 za Phnom Penh, tako da ćemo obići samo najvažnije. Obići sve je nemoguće, jer ih u ovde ima preko 100. Ovi hramovi su sve što je ostalo od nekada moćne imperije Khmera. Kažu da je Angkor u 12. vijeku imao oko 750.000 stanovnika, i da je predstavljao jedan od najvećih gradova svijeta tog vremena. Kuće su bile izgrađene od drveta tako da je tropska klima učinila da danas ne postoje nikakvi tragovi tih gradova. Ostali su jedino hramovi, koji su građeni od kamena. Čak su i kraljevi živjeli u drvenim građevinama, jer su samo bogovi mogli živjeti u kamenu. 1907.godine, Tajland je vratio Angkor Kambodži i te godine su pojavili i prvi turisti. Ovaj dio zemlje je jedini turistički razvijen i sve je podređeno turistima. Angkor kompleks je ograđen i naplaćuje se ulaz naravno. Cijena ulaznice 20$ za cijeli dan. Prvi na redu je je najpoznatiji hram koji je i zaštitni znak Kambodže i nalazi se na državnoj zastavi – Angkor Wat. Hram predstavlja sigurno jednu od najvećih svjetskih religijskih građevina a neki ga svrstavaju u svjetsko čudo. Pretpostavlja se da je sagrađen kao hram i mauzolej za kralja Suryavarmana II na vrhuncu moći Khmerske imperije u prvoj polovini 12.vijeka. Angkor stvarno zadivljuje svakog čovjeka svojom ljepotom i veličinom. U ovoj nesretnoj i napaćenoj zemlji predstavlja jednu od rijetkih lijepih stvari. Danas Kambodža ima dva simbola, jedan je Angkor koji simbolizuje sve pozitivno i dobro, a drugi simbol su Polja smrti koja simbolizuju zlo. Za upoznavanje ove divne zemlje i ljudi potrebno je vidjeti oba simbola. Sljedeći hram koji obilazim je Bayon u kraljevskom gradu Angkor Thom. Izgrađen u vrijeme kralja Jayavarman VII. Nakon kraće vožnje tuk-tukom dolazimo do hrama Ta Prohm. Ovaj hram je manastir koji je kralj Jayavarman VII sagradio kao rezidenciju za svoju majku. Ovaj hram je prilično uništen od strane destruktivnih sila džungle, tako da se danas može vidjeti drveće koje izrasta iz samih zidova hrama. Francuski arheolozi su namjerno ostavili hram u tom okruženju džungle da bi pokazali kako priroda utiče na ljudske građevine. Mora da su bili dobro opaljeni u glavu. Šteta što nemam vremena da obiđem još neki hram ali treba se vratiti nazad i spremiti se za put prema Phnom Penhu jer ako promašim autobus u 12.30 nema šanse da danas krenem iz Siem Reapa. Za 10$ kupujem kartu i polazim. Nakon par sati vožnje pravimo pauzu u gradu Kampong Thom koji je prvi veći grad na putu prema Phnom Penhu. Definitivno najprljavije nešto što sam dosad vidio. Smeće sa ulice izgleda niko ne skuplja. Rado bih pojeo nešto ali ono što vidim mi izgleda kao kockanje sa životom. Hrana se prodaje pored puta. Prženi insekti, neke velike crne bube, zatim prženi crvi, pa ko voli...ja sigurno ne. Ima i nekih stvari sa rižom ali opet sve je to vrlo nehigijenski. Uspijevam nekako da nađem neku kesicu čipsa iako i to nije bilo lako. Valjda se neću otrovati. Nastavljamo dalje prema Phnom Penhu i stižemo u grad oko 19.00. Phnom Penh ima oko 1,2 miliona stanovnika. Čim sam izašao iz autobusa napala me gomila taksista i tuk-tukovaca nudeći prevoz. Ignorišem ih i upućujem se ka najbližem kafiću da se malo odmorim od puta i popijem pivo a poslije ću tražiti smještaj. Nakon piva zaustavljam prvi tuk-tuk i nakon kraćeg cijenkanja, koje je obavezno ako ne želite da vas oderu kao budalu, krećemo prema dijelu grada gdje se nalaze jeftiniji gesthausi, a to je ipak centralni dio grada. Smještam se u jednom gesthausu za 14$, soba fantastična za kambodžanske usloveklima, TV, kupatilo, topla voda, prostrana soba sa velikim balkonom u centru grada. Nakon kraćeg odmora, tuširanja izlazim naveče oko 22.00 u grad. E, ovo sad još nikad u životu nisam vidio. Glavni grad države, milionski grad...nigdje nikoga. Kao da je neka epidemija pobila cjelokupno stanovništvo. Puste ulice, smeće na ulicama, kao da komunalne službe ne postoje. Hodam pustim ulicama tražeći bezuspješno neki kafić ili restoran...bilo šta da radi, ali ništa. Jeziva atmosfera, pustoš, neki lagani topli vjetar duva i nosi plastične kese s jedne strane ulice na drugu. A toliko smeća na ulicama još nisam vidio. Tu i tamo sretnem grupicu ljudi koji kopaju po smeću i razbacuju ga oko sebe. To objašnjava i one plastične kese. Nije baš prijatno proći pored tih ljudi koji kopaju po smeću, jer policije nema nigdje, ali izgleda da ih srećom ja ne zanimam mnogo. Interesantno, bez obzira na bijedu u kojem ljudi ovde žive stopa klasičnog kriminala je vrlo niska. Iznenađujuće s obzirom na priče koje sam čuo, po kojima si sretan ako izvučeš živu glavu iz Kambodže. Ipak, nema potrebe ni izazivati sudbinu previše sa nekim mračnim izolovanim ulicama. Nakon određenog lutanja po pustim ulicama nailazi tuk-tuk i koristim priliku da pitam vozača ima li igdje išta da radi tj. neki restoran ili bilo šta. Po njegovim riječima, u ovo vrijeme ima par otvorenih mjesta blizu rijeke, nedaleko od palate gdje ima i turista. Odlazimo tamo i konačno nalazim jedan mali restoran u kojem sam jedini gost i tu naručujem neku piletinu sa salatom i pivo. Cijene nisu uopšte za potcjenjivanje, jer je ovde sve dosta skuplje nego npr. u Siem Reapu što je čudno s obzirom da je Siem Reap čisto turističko mjesto. Nakon večere vraćam se u sobu.

[dojca]

29.07.2008 (dan 7)

Ujutro pijem kafu u restoranu Capitol gesthausa koji se nalazi preko puta mog gesthausa. Tu se organizuje i prevoz do čuvenih Polja smrti po kojima je snimljen istoimeni film. Po cijeni od 3$ odlazim do Polja smrti (Choung Ek) nekih 15 km od grada. Polja smrti predstavljaju mjesta zločina Crvenih Khmera (Khmer Rouge) i sastoje se od niza masovnih grobnica gdje je pobijeno 17.000 političkih protivnika i nevinih ljudi. Ništa naročito, ovo ima i kod nas. Pri povratku u Phnom Penh navraćam do ambasade Vijetnama gdje dobijam vizu za 40$. Zatim odlazim do zatvora-muzeja Tuol Sleng S-21 (Security Office 21), poznatog mučilišta Crvenih Khmera. S-21, kako su ga Crveni Kmeri interno zvali između sebe je bivša škola koja je pretvorena u zatvor i najbolje opisuje sve ono što se dešavalo za vrijeme vladavine režima Pol Pota i Crvenih Kmera. Za 4 godine vladavine, ubijeno je oko 2 miliona ljudi, ekonomija zemlje potpuno uništena. Ti ludaci su čak zabranili i trgovinu i ukinuli novac. Crveni Kmeri su na vlast došli 1975. godine nakon duge gerilske borbe. Pol Pot je zastupao neki suludi tip marksizma koji nije baziran na fabričkom radniku kao npr. ruski, nego na seljaku-zemljoradniku. Odmah je ukinuo škole, oduzeo radio prijemnike, čak i bicikle, zabranio TV, zatvorio bolnice...i šta još reći? Mnogi su umrli od gladi i bolesti. Tada je i promjenio ime države u Kampučija. Sa vlasti je skinut vojnom intervencijom Vijetnama 1979. godine. Naravno, zločinac je umro u dubokoj starosti 1998. godine. Kako je takav zločinac izbjegao suđenje? Jednostavno, jer je imao američku podršku u borbi protiv Vijetnama, a Amerima nikad nije problem udružiti se i sa crnim đavolom za svoj interes. U ovaj zatvor se moglo dospijeti i ako te komšija prijavi jer mu se nešto ne sviđaš, a izlazilo živ se odavde rijetko. Još se mogu vidjeti tragovi krvi na zidovima, a različite metode ubijanja i mučenja prevazilaze i najporemećeniju maštu. U jednoj ćeliji jedan čovjek objašnjava dvojici Engleza šta je preživio unutra. Uključujem se u njegovu priču i saznajem da je ovde bio zatvoren sa svojom majkom kad je imao 10 godina i da su mu Crveni Kmeri sipali neku vrelu tečnost u usta što on i pokazuje plazeći jezik koji je nevjerovatno bijel. Ostajemo sami a lik i dalje priča, i priča…srećom eto nekih turista pa koristim priliku da pobjegnem, neka me oni zamjene kao slušaoca. Nakon zatvora, uzimam tuk-tuk za 1.5$ i odlazim do pagode Wat Phnom, koja je najviša religijska građevina u gradu sa visinom od 27m. Wat Phnom je izgrađen na vještačkom brdu 1373.godine. Zatim sam se prošetao do rijeke Mekong i ručao u nekom restoranu koji je katastrofa. U Kambodži se može dosta povoljno kupiti srebrnog nakita te sam iskoristio tu priliku i kupio jednu narukvicu a i par polovnih knjiga u jednoj radnji. Taman kad sam bio ispred gesthausa počela je padati kiša i u roku od 5 minuta ulice su se napunile vodom. Tako da je bilo nemoguće preći ulicu a ne ugaziti u vodu dubine nekih 15 cm. Ovakvu kišu još nisam vidio, a kako stvari stoje imaću priliku da je još vidim. Naveče sam kupio autobusku kartu za Saigon i pri povratku u sobu tuk-tukovac me nagovarao da posjetim kurve, cijena oko 20$ ali nisam baš bio raspoložen za to. Dosta avanture za danas.

[dojca]

VIETNAM

30.07.2008 (dan 8)

Ujutro pijem bljutavu kafu u restoranu Capitol gesthausa u Phnom Penhu. Capitol vrši i prodaju autobuskih karata za mnoge destinacije uključujući i za Saigon. Cijena karata je vrlo niska a odgovara mi i to što autobus kreće ispred samog gesthausa. Polazak je u 9.00. Phnom Penh mi sigurno neće nedostajati ni najmanje. Krenuli smo prema granici Vijetnama. U autobusu grupa od 5-6 Arapa sa dugim bradama i bijelim mantijama i kapicama na glavi mi raspaljuje maštu u vezi sa terorizmom. Gdje su ovi krenuli? I odakle su? Pakistanci možda ili Arapi? Negdje na pola puta do granice, likovi su odlučili da jedu u busu te su otvorili veliku konzervu sa džemom pa počeli onako da umaču prstima u nju i da ližu, što je bilo odvratno. Oko 13.00 stigli smo u mjesto Bavet na samoj granici Kambodže i Vijetnama. Tu ćemo odmoriti 15 minuta pa prelazak granice. Ovi talbani izađoše iz busa, vidim nešto se dogovaraju, pokazuju rukama na razne strane svijeta. Naravno, određuju gdje je Meka. Sad će klanjati, o bože! Jedan ode iza busa da obavi malu nuždu, samo podignu onu svoju haljinu i kao žena obavi posao čučeći. Pitam se kako mu ide sa velikom nuždom, te mi pade na pamet onaj njihov džem. Uostalom, njihova stvar. Tu je neka mala kafanica i prilika da popijem još jedno, poslednje kambodžansko “Angkor” pivo. Prelazimo granicu i nakon uobičajene kontrole pasoša i viza, eto me u Vijetnamu. U Saigon ili Ho Chi Minh City stižem oko 16.00. Smještaj nalazim u jednom gesthausu u Bui Vien ulici, u starom gradu, u centru. Cijela ulica je puna raznih gesthausa i hotela, a cijene variraju od 5 do 15 $, zavisno od kvaliteta. Za 5$ se može dobiti soba bez klime, a upitan je i topli tuš. Iz tog razloga uzimam sobu za 12$ sa svim tim stvarima, uključujući i TV. Saigon je staro ime grada koje koristi velika većina stanovnika i bio je prestolnica nekadašnjeg Južnog Vijetnama. Sadašnji službeni naziv je Ho Chi Minh City. Grad ima 6 miliona stanovnika i predstavlja najveći grad Vijetnama i glavni ekonomski centar. Grad je jednostavno predivan. Restorani, kafići, noćni klubovi na svakom koraku…i rade po cijelu noć. Koja suprotnost Phnom Penh ili Hanoju, kako ću kasnije vidjeti. Grad je pun zapadnih turista, mnogo je Australijanaca, Amerikanaca, Francuza i Engleza. A ima i Srba, tj. ja…he he. Grad ima dosta interesantnu arhitekturu koja je pošteđena u vijetnamskom ratu jer je bio pod američkom kontrolom te ga nisu sravnili sa zemljom kao npr. Hanoi. Iako je Saigon nakon američkog poraza vraćen u sastav komunističkog Vijetnama, sam grad nekako odiše zapadnjačkim stilom života, što se ne može naći više nigdje u Vijetnamu. Ko želi dobru zabavu, noćni provod, Saigon je pravo mjesto. Valuta koja se koristi u Vijetnamu je dong, a druga nezvanična valuta je dolar koji se prima svuda. Nakon što sam se smjestio u sobi, odmorio i istuširao, naveče sam izašao malo u grad. Kakva živost na ulicama! Svijetleće neonske reklame na sve strane, veliki broj ljudi na ulicama i saobraćajne gužve koje nikad ne prestaju. Glavno prevozno sredstvo u Saigonu je motor i u gradu ih ima oko 3 miliona. Zapravo, ovde svi imaju motore. Zbog svega toga, postoji i poseban način prelaska ulice. Ako neko misli da pogleda lijevo-desno, pa ako nema nikoga da pređe ulicu, to nikad neće dočekati. Ulica se prelazi tako da se pređe prvo jedan metar pa se stane. Za to vrijeme stotine motora prolaze pored sa obe strane, pa zatim se pređe još metar, pa stane i tako do druge strane. Prvi put uopšte nije jednostavno i potrebno je malo hladnokrvnosti. Nakon večernje šetnje po gradu, nedaleko od mog gesthausa, sjeo sam u jedan restoran gdje sam večerao beefsteak sa salatom. A probao sam i lokalno “Tiger” pivo, koje nije loše. Ovde se čovjek može dobro najesti za nekih 3 do 5$. Zatim sam otišao do Go-Go cafea na još nekoliko “Tigera”. Ulični prodavači su prava napast. Dok sjedim i pijem svoje pivo, prvo mi prilazi neki prosjak pa traži milostinju. Nakon 15 sekundi dolazi lik pa mi pokušava prodati neke upaljače, poslije njega jedan što prodaje knjige, pa lik što prodaje cigare, pa poslije par sekundi opet drugi prosjak, pa prodavač novina, pa opet neki sa nekim glupostima..i tako cijelo vrijeme, samo dok popiješ jedno pivo izreda ih se barem 20. U početku je frustrirajuće, ali kako se stekne iskustvo više i ne obraćam pažnju na njih. Jedno od rješenja je ne gledati u njih nikada. Jesi li ga samo pogledao, eto ga tebi da te gnjavi. Za danas je dosta, pa odlučujem da se vratim u sobu.

[dojca]

31.07.2008 (dan 9)

U ulici u kojoj sam smješten postoji mnogo malih turističkih agencija koje organizuju putovanja oko grada i to je dosta dobro rješenje jer nema potrebe da čovjek ide sam do neke destinacije jer je sve to smiješno jeftino. Ipak ne treba pretjerivati. Iako je zanimljivije, ali i teže ići sam negdje pa se mučiti za prevoz, ipak je lakše da mi autobus dođe ispred vrata i to za par dolara. Tako da sam odmah ujutro preko agencije koja se nalazi 2 metra od mene, za svega 5$ ugovorio prevoz do Cu Chi tunela, nekih 75 km sjeverozapadno od grada. A tamo se preporučuje da se ide u grupi i sa vodičem zbog mina zaostalih iz rata. Autobus je stigao ispred mog gesthausa i oko 8.00 polazimo prema tunelima. Cu Chi predstavlja kompleks tunela čiju gradnju su počeli pobunjenici protiv francuske kolonijalne vlasti još 1930.godine. Tokom građanskog rata i američke intervencije tuneli su prošireni od strane snaga komunističkog Vietkonga i protezali su se od kambodžanske granice sve do rijeke Saigon u dužini od oko 215 km. Za Amerikance su predstavljali noćnu moru. Iako su američke leteće tvrđave spalile celokupno zemljište iznad tunela na više stotina kvadratnih kilometara tako da nijedno drvo nije ostalo i područje koje je nekad bilo džungla pretvorili u pusto područje bez drveća, nisu uspjeli da istjeraju Vijetnamce iz tunela. Na kraju su Amerikanci osnovali i posebnu vojnu jedinicu, sastavljenu od ljudi niskih rastom i sitnije građe, koju su nazivali ” tunnel rats” ali ni to nije pomoglo, jer svaki pripadnik te jedinice koji je ušao u tunele nije iz njih izašao živ. Tuneli su vrlo uski i prilagođeni Vijetnamcima koji su dosta sitnije građe od Amerikanaca. Cu Chi tuneli su imali i svoje spavaonice, kuhinje, male radionice za opravku i pravljenje oružja. Ulazim u tunele za jednim vijetnamskim vodičem. Unutra je pravi pakao. Ništa se ne vidi a užasno je vruće. Većinu tunela su zatvorili, jer da nije tako, sigurno bi se neko izgubio i ko zna kad bi izašao. Ako bi uopšte i izašao. Na površini je ponovo zasađena šuma, a vidljivi su mnogobrojni krateri od bombi koje su izbacile američke B52. Takođe, još uvijek postoje ostaci rovova Vietkonga kao i uništeni američki tenkovi. Divan osjećaj biti na mjestu gdje je glavna imperija zla doživjela svoj katastrofalan poraz. Odmah pored tunela postoji i strelište gdje glupi američki turisti mogu pucati iz oružja korištenog u ratu kao što je čuvena puška M-16 ili mitraljez M-60. Jedan metak, jedan dolar, pa kome je do pucanja nek izvoli. Meni ga je bilo dosta i kući, tako da mi to nije bilo interesantno. Iako mi je jedan vijetnamski vojnik predložio da opalim neki metak dok sam njuškao oko M-60 pitajući se da li je original iz tog perioda, ali je bilo dovoljno da mu kažem “Bosnia” i sve mu je bilo jasno. To je zapravo bio i jedini čovjek u tih mjesec dana mog boravka u Indokini koji je čuo za Bosnu. A ko će drugi nego vojnik. Tu sam kupio nekih sitnih suvenira, par Zippo upaljača sa natpisima vojnih jedinica iz tog perioda. Zanimljiva je i kolekcija zamki sa šiljcima koje su korištene u ratu. Ima stvarno gadnih i vrlo lukavih rješenja. Pitam vodiča g. Kwanga, malog Vijetnamca od nekih metar i po, koji mi je bio smiješan još iz autobusa sa svojim hvaljenjem kako je učio engleski, kako su ostali Vijetnamci znali gdje je zamka, na što on kaže da je znak mogao biti i samo jedan cvijet ili list na nekom mjestu koji bi ostalim označavao da je zamka tu. Amerikanci, naravno, za cvijet nisu znali. Sve u svemu, Cu Chi je vrlo interesantno iskustvo. Oko 14.00 vraćamo se nazad u Saigon. Vozaču autobusa pokazujem na karti da me ne vozi nazad do mog gesthausa, nego da me izbaci kod War Remnants muzeja. Ulaznica za muzej je čak 1$. Muzej je dobro opremljen i ima super eksponate. Tu se može vidjeti američki UH-1H Huey helikopter, zatim lovac F-5A, bombarder A-1 Skyraider, samohodne haubice M107, tenk Patton M.48 A3, kao i primjerci pješadijskog oružja. Postoji i veći broj fotografija na kojim se vide američki zločini. Strašno! Američki zločinci su koristili i bojne otrove tj. hemijsko oružje od kojih je najpoznatiji agens Orange, a bomba i izgleda kao malo veća narandža, a posljedice tih bombi su vidljive i danas. Dovoljno je hodati ulicom. Ljudi su se rađali bez ruke, ili noge i deformisani totalno. Čini mi se da svaki drugi stariji Vijetnamac ima neku manu na tijelu. Dosta sam ih vidio da imaju neke velike smeđe fleke po tijelu. Tu je i čuvena fotografija djevojčice koja trči gola a koža joj komplet zguljena od napalma, za koju je jedan američki peder od novinara dobio Pulicera. U muzeju, jedna starija gospođa Japanka gleda fotografije i plače. Pitam se koji je njoj…Izlazim iz muzeja bijesan, psujući Amerikance. Nakon toga sam se uputio prema Palati nezavisnosti ili kako je još zovu Palata ujedinjenja. To je predsjednička palata bivšeg Južnog Vijetnama u koju su u zadnjim satima rata upali tenkovi Sjevernog Vijetnama i označili kraj dugogodišnjeg rata. Palata je ostala ista kao što je bila u aprilu 1975.godine, a ispred se nalaze izložena dva tenka T-55 koji su upali u palatu. Poslije toga, ravnajući se prema mapi grada, upućujem se prema katedrali Notre Dame. Eh da… Vijetnamci su katolici a ne budisti, to nisam znao. Naravno zasluga pripada Francuzima, pa se eto i katedrala zove tako. Par sličica katedrale i idem dalje. U tom počinje da pada kiša, što je ovde normalno, jer je kišni period, pa se sklanjam u jedan super restoran. Sto sa svijećama i cvijećem, tiha klasična muzika u pozadini, konobari se ophode kao prema caru…ma ljepota! Tu sam smazao neku prasetinu u nekom sosu, pomfri i brdo razne salate i dva hajneken piva a sve me to izašlo oko 6$ (sa bakšišom he he)..i to na tako finom mjestu. Ma Saigon je raj! Za to vrijeme je i kiša stala, tako da sve ide super. Odlučujem da prije povratka obiđem još i Ben Thanh pijacu iako ne planiram ništa da kupujem, ali eto da vidim samo šta ima. Sve je to lijepo ali treba izdržati smrad koji se širi od razne hrane koju spremaju i riba i morske hrane koju prže na ulici. Bilo je dosta, pratim mapu grada i idem prema svojoj ulici. Jedva sam se nekako dovukao do sobe, jer sam crk’o od hodanja cijeli dan. A noge i ne osjećam više. Naveče otišao na pivo ali ne daleko. Ni prostorno ni u pivu. Pred spavanje, u krevatu razmišljam gdje sutra. Plan mi je otići do delte rijeke Mekong pa malo ploviti čamcem po rijeci i obići ploveću pijacu. Karta mi mnogo pomaže. Bez mapa i karti bi propao. Sutra ću pokušati otići do mjesta My Tho na Mekongu. Kako? Nemam pojma.

[dojca]

01.08.2008 (dan 10)

Ujutro, nakon popijene kafe u obližnjem kafeu, taxi-motorom za 1.5$ otišao do Cholon autobuske stanice. Cilj je - stići do delte rijeke Mekong i mjesta Ben Tre gdje se nalazi čuvena ploveća pijaca sa stotinama čamaca na rijeci u kojim ljudi prodaju svoju robu, najčešće voće i povrće, a pri povratku napraviti malu vožnju brodićem po rijeci u gradu My Tho. U Vijetnamu je prevoz vrlo jeftin. Autobuske karte za destinacije od nekoliko stotina km su 5-7$. Cijena lokalnog bus prevoza se mjeri centima. Postoji i normalni taxi, ali taxisti nisu normalni. Lupe cijenu od 20$ za par km, i ispod 15 neće ni da čuju. S njima se nisam vozio, napalm ih spalio! Zgodan i jeftin način prevoza su taksisti na motorima. Naravno, cjenkanje je obavezno. Oni će lupiti cijenu od npr. 5$, ali će vrlo lako pristati i na 1.5$. To možda ne izgleda kao velika razlika, ali je stvarno zanimljivo kako se ti sitni troškovi nagomilaju, pa ako se ostaje duži period, to kasnije može biti problem. Zato, cjenkanje svuda i na svakom mjestu. Zapravo, cijeli moj boravak u Indokini je velika borba za moj novčanik - svi i na svakom mjestu pokušavaju da uzmu što više, ja pokušavam da dam što manje. Nakon dolaska na Cholon stanicu, saznajem da autobusi prema jugu zapravo polaze sa druge bus stanice po imenu Ben Xe Mien Tay. A gdje onda idu ovi odavde? Nemam pojma. No dobro. Ukrcavam se u neki lokalni bus koji redovnom linijom spaja dvije stanice i nakon 15-tak minuta stižem do te druge stanice. Mislim da karta nije bila ni 10 centi. Smiješno! Ovde se raspitujem za bus za Ben Tre i kupujem kartu, ali bus polazi tek za sat vremena. Treba nekako ubiti vrijeme, pa bi rado sjeo u neki café da nešto popijem, ali nigdje nijednog na vidiku. Preko puta bus stanice je nešto što bi trebalo biti to, možda po njihovim standardima. Dvije stolice, pored ceste, mali stolić i frižider. Neka baba prodaje piće, tako da nemam izbora te sjedam. Piva nema da se ubiješ, pa uzimam Colu. Ovde je ovo normalno, da se sjedi na ulici, čak se često i jede tako na malim stoličicama i stolićima. Konačno je vrijeme za polazak i napuštam svoj mali luksuzni “café”. Cura koja radi na stanici mi pomaže da nađem svoj bus, jer ih dosta nema nikakve natpise a na stanici je stotinu buseva, kombija i čega sve ne. To je mali minibus, u kojem jedva nekako nalazim mjesto jer je u njemu bar 30 Vijetnamaca koji svi bulje u mene kao da sam Marsovac. Neka žena pored mene čita horoskop i pita me koji je moj znak. Ponosno odgovaram “tigar”, to mi nekako izgleda kao zajeban znak a i drago mi da joj stavim do znanja da znam šta sam i u kineskom horoskopu. Nakon određenog vremena bus staje u nekom mjestu koje bi moglo biti ili My Tho ili Ben Tre. Ubjeđen sam da je to Ben Tre jer sam vidio neki natpis pored puta. Izlazim van, da bi ubrzo ustanovio da to ipak nije Ben Tre nego My Tho. Ben Tre je još nekih pola sata vožnje. My Tho je mirni gradić koji je i prestolnica provincije Tien Giang i tradicionalno je ulaz u deltu, zbog svoje blizine Saigonu. Grad su osnovali Kinezi 1680.godine bježeći sa Tajvana iz političkih razloga. Danas Kineza nema jer su protjerani 1970.god. kad im je vlada oduzela svu imovinu. Međutim, dobro je i ispalo, jer po objašnjenju nekog lika na stanici, dok bi ja stigao do Ben Tre, ploveća pijaca bi se zatvorila i ne bi zatekao nikog tamo. Pijaca radi ujutro, i do podne je već sve gotovo, a ja bi stigao tamo oko 2. Znači, sad treba naći neki čamac ili brodić za vožnju po rijeci. Na pamet mi pada ideja da nađem neke ribare, pa da im platim da me malo provozaju, ali ne vidim takve pored rijeke. Pitam nekog čovjeka da li ima takvih u blizini na šta me on upućuje na lokalnu turističku agenciju kao jedinu mogućnost. To je to kad se nema mnogo vremena, imam samo jedan dan ovde, naveče moram biti nazad u Saigonu, pa odlučujem da vidim šta nude. Uzimam taxi-motor i kažem liku da vozi do te agencije nekih 3 km. Tu uz malo pregovaranja i cijenkanja za nekih 15$ dogovaram da mi obezbijede vožnju Mekongom, posjetu selu na riječnom ostrvu i vožnju čamcem na nekom kanalu u divljini. Odmah se ukrcavam na neki mali brodić, dobijam i neku simpatičnu curu po imenu Xuang (ime joj se izgovara nešto kao san ili suan) za vodiča i krećemo. Rijeka Mekong je najveća rijeka Indokine i izvire sa Tibeta, protiče kroz Burmu, Laos i u Vijetnamu se ulijeva u Južno kinesko more gdje na ušću čini veliku deltu sa 9 rukavaca koje Vijetnamci zovu Cuu Long ili „9 zmajeva“. Dužina joj je oko 4500 km. Mekong je, kao i sve rijeke ovog područja, žute boje i vrlo je široka. Tih 9 dijelova Mekonga je iskrižano mnogobrojnim uskim kanalima, a sama delta daje toliko riže da se prehrani cijela zemlja. Do 18. vijeka, ovo područje je bilo dio kmerskog carstva, pa ga Kambodžanci i danas zovu Donja Kambodža. Iz tih razloga su Crveni Kmeri iz Kambodže i upadali u ovaj dio Vijetnama što je na kraju i dovelo do vijetnamskog kontraudara 1979.godine i rušenja režima Pola Pota. Prva stanica je riječno ostrvo Con Tan Long (ostrvo Zmaja) gde sam imao priliku da selu na ostrvu probam razno voće, banane, ananas, papaja i neko crveno bodljikavo kao i neko koje zovu „zmajeva glava“, jer na to i liči, vino od banana, vino od kokosa (37%, zajebano vino!) i čaj od meda. Tu su mi nekoliko Vijetnamki otpjevali par njihovih narodnih pjesama uz muziču pratnju na nekim čudnim instrumentima. To je redovan program za sve posjetioce ostrva. Dalje se ubacujemo u jedan manji drveni čamac na vesla i idemo na malo veslanje po jednom kanalu. Priroda je divna. Žuta, mutna voda, sa obe strane gusto rastinje. Ma scena kao iz američkih filmova o ratu u Vijetnamu! Fantastično! Što prljavije, to bolje! Xuang je konačno naučila da pozdravlja sa 3 prsta. Zatim idemo na dva riječna ostrva po imenu Con Qui (Kornjačino ostrvo) i Thoi Son (Unicorn ostrvo) gdje se nalazi mala fabrika slatkiša od kokosa. Zapravo je to jedna malo veći teren natkriven krovom od trske i bambusa a proces proizvodnje se jasno vidi. Na jednoj strani je svjež kokosov orah, kazan za kuvanje kokosa, a nekih 15 metara dalje, par žena pakuje bombone u kesice. Kupio sam 2 različite vrste tj. dvije kesice, koje sam kasnije podijelio majmunima. Zatim je uslijedila posjeta maloj farmi zmija na Feniks ostrvu. Tu je i mali restoran, pa ako se nekome svidi neka od izloženih zmija, dovoljno je pokazati prstom konobaru i za čas će se naći na tanjiru. Tu su i kornjače, rakovi i neke čudne ribe koje isto spadaju u meni. Tad je iznenada počela da pada takva kiša kakvu u životu nisam vidio. Toliko je jak pljusak da se ništa ne vidi. Srećom sklonili smo se u neki cafe natkriven trskom i bambusom, gdje sam ,naravno popio pivo i razdjelio bombone od kokosa majmunima koji su se tu nalazili. Eh, sad ih hranim, a kad se sjetim onog što me izgrebao po ruci na Tajlandu...grrr... Tu je i hram nekog čudaka koji je, kako kažu cijeli život jeo samo kokos. Zovu ga i Monah Kokosa i zapravo kokos je jeo samo 3 godine i cijelo to vrijeme je sjedio i meditirao dan i noć. Čak je osnovao i svoju religiju Tinh Do Cu Si koja je mješavina budizma i hrišćanstva. Mislim, to i ne liči na hram, više na neke skulpture, ali interesantno, ima detalja gdje se pojavljuju Buda i Isus zajedno. Kiša me spriječila da detaljnije istražim te njegove zajebancije. Lik je umro 1990. godine i stalno ga je vlada nešto zatvarala iz političkih razloga. Zalagao se cijelog života za mirno ujedinjenje Vijetnama i čini mi se da je iako je bio čudak, vrlo pozitivan lik. Kiša ne misli prestajati, pa mi daju neko najlonsko odijelo, nešto kao kišna kabanica, ali obučeš pravo i idemo nazad do brodića. Moramo se vratiti u My Tho. Na bus stanici sam kupio kartu za Saigon. Sa bus stanice u Saigonu, uzimam motortaxi do mog gesthausa. Kiša i dalje pada dok pičimo na motoru ulicama Saigona. Totalno sam mokar. Već je noć, zapravo noć ovde dolazi već oko 19.00 sati, možda i prije i ulice su se od kiše napunile vodom. Motor se sa teškom mukom probija kroz vodu koja je sad već do koljena. Kao da idemo kroz rijeku. Nevjerovatno! Stotine motora ispred i iza nas imaju iste probleme. Naravno, nekih 200 m od gestahausa, motor staje i gasi se. Vozač pokušava da ga osposobi ali to mu ne polazi za rukom. Mokar sam do kože, gladan i stojim u vodi do koljena a gesthaus je tako blizu. Ništa, kad je bal, nek je bal! Idem pješke, ionako sam pokisao totalno tako mi ništa gore ne može biti. U prodavnici kupio neke konzerve i večerao u sobi. Mislim nešto...ova kiša koliko je bila neprijatna, toliko mi je bila i super zajebancija! Za sutra sam planirao da idem na more. Izbor je pao na mjesto Mui Ne, za koju sam čuo da ima jednu od najljepših plaža u Vijetnamu.

[dojca]

02.08.2008 (dan 11)

Ujutro krećem za Mui Ne, istocno od Saigona, prema moru. U autobusu su uglavnom strani turisti. Bus ima krevete umjesto sjedišta, tako da će put biti uživanje. Prava prilika da se malo leži i čita knjiga. Nakon 5 sati vožnje stižemo na cilj. Mui Ne je dosta malo mjesto, više kao neko selo, koje se pruža sa obe strane ceste dužinom od desetak km. Sa obe strane se nalaze gesthausi, hoteli... Čim sam izašao iz busa, opet ista priča. Dvojica taksista na motorima, me odmah salijeću i počinju sa nagovaranjem da idem s njima, jer oni kao znaju za najbolji hotel u mjestu, koji nije daleko. Pitam ih koliko km je taj njihov rajski hotel od nas udaljen, na šta mi jedan odgovara 10 km, a drugi ga pogleda strogo i popravlja ga govoreći 2 km!! He, he nisu čak ni uskladili priču. Naravno, ne pada mi na pamet da idem s njima. Jer uvijek važi zakon da ako je neko mjesto dobro, ljudi sami dolaze, a ako je loše, moraš dovlačiti ljude. Dobar gesthaus mi se nalazio odmah na mjestu gdje je bus stao i zapravo ova dvojica lopova tu i stoje i vrebaju turiste koji ne poznaju mjesto. Jer ovo je zapravo centar mjesta, tu su sva dešavanja, plaža je na udaljenosti od 30 m, ali kad izađeš iz busa, to ne znaš. Još kad te oni uzmu u mašinu. Kao i uvijek poslije puta, prvo sjedam u prvi cafe na pivo i malo odmora, pa ću kasnije tražiti smještaj. Dok pijem pivo i gledam na ulicu, vidim da dolazi još jedan bus, i iz njega izlazi nekoliko bijelih turista. Posmatram onu dvojicu prevaranata, kako ih obrađuju i nakon par minuta uspijevaju ih posjesti na svoje motore. Jadnici. Uzimam sobu za 10$. Čim sam se spremio i malo odmorio, odmah idem na plažu, na kupanje. Evo me na Južnom kineskom moru. E sad, plaže Vijetnama. Možda bi se moglo reći ovako: nabolja plaža u Vijetnamu=najgora plaža u Tajlandu. Mui Ne ima jednu od najboljih plaža u Vijetnamu, ali uopšte nije nešto. Plaže su, naravno, pješčane, ali nisu pretjerano ni čiste a ništa nije ni uređeno. More ima neku plavu, zelenu, žućkastu boju te nikako ne možemo govoriti o nekoj tirkizno plavoj ili samo plavoj boji. Kupao se. Ručak sam imao u jednom restoranu pored plaže, pod palmama. Naručio svinjska rebarca i salatu, i par piva, sva za manje od 10$. Zatim sam prošetao mjestom i otišao do Internet cafe-a, čisto da vidim šta se dešava kući a i u svijetu. Leđa me užasno bole, izgleda da mi onaj preudobni autobus i nije bio tako udoban.

[dojca]

03.08.2008 (dan 12)

Ujutro ustao i pio neku bljutavu tečnost koja je ličila na kafu. Otišao do plaže. Nije mi bilo nešto do plivanja danas. Na plaži neka grupa domaćih turista pleše uz ritam muzike i komande nekog žuće sa mikrofonom. Mui Ne je stvarno mirno mjesto i ništa se ovde ne događa. Na plaži ima malo ljudi. U svakom slučaju, prvobitni plan je obići plaže i ostrva na Tajlandu, tako da se ovde i ne mislim duže zadržavati. Problem je taj, što nemam pojma gdje da idem dalje odavde. Ono što sam planirao prije polaska na put, bilo je maximalno Saigon, dalje ništa. A sad sam ovde, totalno bez plana. Prvobitni plan je bio, da budem u Saigonu par dana i da se avionom vratim u Bangkok. Ali, sad bih ostao još nekoliko dana u Vijetnamu, ali gdje da idem? Gledam kartu Vijetnama, i vidim da je država mnogo duža kad se gleda na detaljnijoj karti, nego onako kad gledaš kartu svijeta. A tu je još i Laos, država u centralnom dijelu Indokine, koja će mi ostati kao crna rupa ovog područja. Kako doći, uopšte do Laosa? Zbog velikih razdaljina, moraću iskoristiti bar jedan avio let. Ovo je frustrirajuća dilema, mozak stao, pojma nemam. Lupam glavu tim problemom dok sjedim u jednom restoranu čiji je vlasnik neki Englez koji je oženio Vijetnamku. Lik kaže da je bio mašinski inžinjer i da je došao ovde poslom. Odlučio je ostane. Svidio mu se mir ovog mjesta. Kaže, da neće da čuje za Englesku. Njegove riječi - „Kad umrem, baš me briga, bacite me u more!“, zanimljiva filozofija! Na karti vidim oznaku za aerodrom kod grada Nha Trang i Da Nang, te mi pada na pamet ideja da idem busom do jednog od njih, a dalje do Laosa avionom. Međutim, Englez kaže da to nisu međunarodni aerodromi, te sam opet na početku. Dakle, odlazak u Vientiane bi mi uzeo nekoliko dana samo vožnje provedenih u busu, što je neprihvatljivo. I sad dolazim do ludog plana: ići ću busom do Nha Tranga, a zatim avionom do Hanoja, skroz na sjeveru zemlje! A zatim iz Hanoja ću već nekako do Laosa. U lokalnoj turističkoj agenciji sam dogovorio za 15$ obilazak Crvenog kanjona i pješčanih dina u okolini Mui Ne. Na taj put smo išli džipom. Usput smo prošli pored ribarskog sela. Stotine ribarskih čamaca se lagano njišu na moru. Smrad ribe je nepodnošljiv i osjeti se nekoliko kilometara. Stigli smo do Crvenog kanjona. Vrlo zanimljiva priroda! Dva dječaka mi se sami uvaljuju da me prate i da mi budu vodiči iako mi nisu potrebni. Kao, oni će mi pokazati gdje je kanjon, a ja ga vidim golim okom, na 200 m od mene. Kasnije su mi tražili napojnicu za tu „ogromnu“ uslugu od 20$ ali sam im rekao da idu u p.m. Nakon kanjona idemo džipom dalje do pješčanih dina. Ove dine, slične onim u pravim pustinjama, se mogu naći samo ovde. Dobro je spuštati se na dasci niz padinu dine. Tu je neka mala curica od 10 godina pokušavala da mi glumi vodiča. Čudno, ona mi dala komad plastike da se spustim niz dinu i tražila za to isto 20$! Curici sam lijepo objasnio da ta usluga ne vrijedi toliko i dao joj 2- 3 $ jer je vrlo simpatična, na što se ona kao naljutila, kao malo joj. Stvarno, ne znam šta je s ovim ljudima. Po povratku u Mui Ne, u istoj agenciji sam kupio bus kartu za Nha Trang (6$) i avio kartu za Hanoi za oko 100$. Naveče šetao po plaži. Nema ovde više ništa zanimljivo. Neki taksisti na motorima mi pokušali prodati marihuanu ali se nismo dogovorili. Ja htio samo za jedan džoint a oni bi da mi prodaju 10g, a toliko mi ne treba. Naveče se odjavio iz gesthausa i čekao bus na cesti. Bus došao oko 1 sat iza ponoći.

[dojca]

04.08.2008 (dan 13)

Spavao u autobusu. Dobro je ovako putovati noću zbog uštede vremena. Oko 7.00 stigli u grad Nha Trang. Let za Hanoi je u 8.30, što znači da moram odmah na aerodrom jer je i ovako pitanje da li ću stići. Uzimam taksi za 13$ jer nemam mnogo vremena za cijenkanje a ni aerodrom nije tako blizu. Nakon pola sata dolazim do aerodroma da bi tek tamo shvatio da sam se malo zeznuo. Naime, na karti koju ja imam jasno piše da mi je let tek sutra, ali trebalo je samo pročitati. Totalno sam popizdio. Pa neću valjda morati spavati na nekoj klupi aerodroma? Ovaj aerodrom je mali, a oko njega nema nikakvih zgrada ili mjesta za spavanje. Žena koja radi na prijavnici za letove mi kaže da ipak malo sačekam, možda neko odustane pa bude mjesta za današnji let. Imam sreće, pa za nekih desetak minuta me ona poziva i kaže da ima mjesta. Nakon dva sata leta stižem u glavni grad Vijetnama – Hanoi. Na aerodromu, slična stvar kao i svuda – taksisti me vuku za ruku da idem s njima, cijena, naravno oko 15-20$, ali vidim da tu postoje mini-autobusi koji voze redovno sa aerodroma prema gradu te ulazim u jedan i prolazim sa svega 3$. Na osnovu mape koju sam pokupio na aerodromu, nalazim ulicu pored stare katedrale, u starom dijelu grada, u kojem se nalazi najveći broj gesthausa. Uzimam sobu sa klimom, tušem, kablovskom TV, doručkom i minibarom za 20$. Nakon kraćeg odmora izlazim u grad. Hanoi je, u poređenju sa Saigonom, čisto sranje. Po živosti i broju kafića i restorana može se porediti sa Phnom Penhom, zapravo kao i da ih nema. Jedina razlika je što je mnogo čistiji. Pošto se za Hanoi nisam uopšte pripremao ni planirao, pojma nemam gdje ići i šta obići. Zato se rukovodim mapom grada na kojoj pronalazim neka mjesta koja bi možda mogla biti zanimljiva. Grad se nalazi na većem broju malih jezera i da njih nema bio bi totalna propast. Sve je građeno u real-socijalizmu, sovjetskog tipa, starijih građevina ima vrlo malo. Razumljivo, jer su Amerikanci sve sravnili sa zemljom u toku rata, pa je grad izgrađen iznova. Vjerovatno najveća znamenitost grada je mauzolej vijetnamskog predsjednika Ho Chi Minha. Nešto slično kao Titova Kuća cvijeća. Došao sam baš kad je bila smjena straže. Unutra se ne može ući, zapravo postoji bijela linija preko koje se ne smije preći, tako da se najbliže može prići nekih 20 metara. Naravno, kada sam fotografisao, tu liniju nisam vidio, pa me jedan vojnik upozorio pištaljkom da se vratim. Momak stoji tako sa pištaljkom u ustima i to mu je zadatak – da pazi na liniju. Nakon mauzoleja, idem prema zgradama predsjednika republike i ministarstava, koje su uglavnom sve žute boje. Cijeli dan mi je prošao u obilasku grada. Naveče sam završio pored jednog velikog jezera na splavu na kojem je restoran. Tu sam uz pivo uživao u zalasku sunca. Scena je predivna. Da nema ovih jezera, ovde ne bi imalo smisla biti uopšte. Pri povratku sam kupio nešto hrane u supermarketu. Vidim da ovde što se tiče prevoza, postoji i jedna verzija bicikla sa sjedištem ispred vozača. Kad samo pomislim koliko mi je bilo smiješno kad sam vidio jednog debelog stranog turistu od 200kg kako ga vozi neki jadnik. Pošto nemam blage veze kako da se vratim do mog gesthausa, jedino rješenje je uzeti taksi ili taksi-bicikl. Prilazi mi jedan stari siromah na taksi-biciklu i nudi mi prevoz. Ajde da vidimo i to čudo. Objašnjavam mu na mapi gdje da vozi i krećemo. Pomislio sam da će ovaj siromah što me vozi umrijeti od napora. Jedva on okreće one pedale, dahće a vidim da i nije siguran gdje treba ići. Moram priznati da me bilo sramota dok smo se vozili. Bilo mi došlo da mu platim i da izađem, samo da se ne muči toliko. Ipak, to mu je posao, vjerovatno tako prehranjuje porodicu, a ja u zemlju da propadnem. Kakvo iskorištavanje ljudi. Nikad više se tako neću voziti. Naravno, lik se izgubio. Srećom, naišli smo na neke taksiste pa smo pitali za put. Jedva nekako on mene doveze u blizinu katedrale i platio sam mu višestruko više nego što je tražio. Nadam se da me nije niko zapamtio u ovom gradu dok smo se vozili. Došao u sobu i odmah zaspao od prevelikog umora.

[dojca]

05.08.2008 (dan 14)

Ujutro ustao i otišao na ovaj doručak u gesthausu koji je uključen u cijenu. Kao što sam i pretpostavljao – doručak, pola paradaiza i banana. A ni kafa nije ništa bolja. Užas. U gesthausu se nude i bus, avio karte, rade i usluge viziranja kao i kraće izlete van grada. U većini gesthausa i hotela je tako. Da se ne bi mučio i tražio ambasadu Laosa, odlučujem da mi oni srede vizu i kupujem bus kartu za Vientiane za sutra. Viza je 40$ a autobuska karta 20$. Tu se i oni uračunaju sa par dolara ali se ne isplati to sam sređivati jer onda trošak na kraju bude i veći. Zatim sam otišao do jednog drugog, manjeg jezera i tu popio konačno jednu dobru kafu. Zatim sam obišao muzej revolucije. Ništa naročito, gomila eksponata, fotografija, oružja i dokumenata u vezi komunističke partije Vijetnama i socijalističke revolucije. Naravno, bez mape grada kretanje bi mi bilo nemoguće. Mapu konsultujem svakih 5 minuta. Odluka pada da idem do Crvene rijeke (Song Hong), i to do mjesta gdje se organizuju vožnje brodom po rijeci. To pristanište se nalazi u nekoj siromašnoj četvrti grada koja mi uopšte ne izgleda bezbjedno. Ovde sigurno nije zdravo šetati noću jer i po danu je sve puno sumnjivih likova. Konačno dolazim do same obale rijeke. Vidim da je rijeka teško sranje žutocrvene boje i da i nije neki užitak voziti se po njoj. Sve je prljavo i bijedno, pogled na obale nikakav tako da odustajem od vožnje brodom. Barem sam našao rijeku. I to je nešto. Pri povratku sam našao neku rupu od restorana i tu ručao piletinu i naravno rižu i popio pivo. Nakon toga sam se vratio u sobu. Taman je pala kiša. Iako sam u monsunskom kišnom periodu imam ludu sreću s vremenom. Kiša padne uvijek kad sve obavim što sam planirao i kad sam već u sobi. Naveče sam izašao u grad i dva sata hodao dok konačno nisam naišao na mjesto gdje se može nešto popiti. Hanoi se ne može pohvaliti mjestima za provod i izlaske. Čini mi se da jedino života ima na splavovima na jezerima, ostalo ništa. Ovaj cafe je zapravo u nekoj staroj zgradi na nekoliko spratova i kao da su od nekoliko stanova napravili kafić u kojem kako vidim ima dosta omladine. Ljudi ovde vrlo često večeraju na ulici. Tu su mali restorančići sa malim stolićima i stolicama ispred na trotoaru i vidim da se tu tamani prokleta riža u velikim količinama. Otpatke od hrane bacaju ispod sebe tako da to strašno izgleda nakon određenog vremena. Pri povratku me zaustavlja taksista na motoru i nudi mi marihuanu. Kupujem par grama za 5$ čisto da probam njihovu robu. Kasnije će se ispostaviti da bolju nisam pušio nikad. U cijeloj Indokini su kazne za drogu strašne, tako da se pitam šta mi ovo treba da rizikujem s ovim. Za veće količine se može dobiti i smrtna kazna, a za ovo moje bi sigurno dobio nekoliko godina, a ne bi me iznenadilo ni 10-20 godina teške robije. Vratio se u sobu i zapalio džoint pred spavanje. Jedno 3 sata nisam znao kako se zovem. Trava je stvarno predobra. Dobra klima, dobra trava.